Kako je ravnateljica Varošanec u mirovinu ušla 1. srpnja, zamolili smo ju za nekoliko riječi o stažu dugom 42 godine te o planovima kako će provoditi umirovljeničke dane
“Od dana kad se zaposlila, predškolsko obrazovanje u Čakovcu znatno se promijenilo, naravno na bolje, a u tome velike zasluge ima i ona. Lidija, u ime svih nas, svih generacija djece koje si dočekala pred vratima vrtića i ispratila u školu, roditelja koji su ti na čuvanje povjerili najvrjednije što imaju, u ime cijelog predškolskog sustava u Čakovcu, velika ti hvala”, bile su riječi čakovečke gradonačelnice Ljerke Cividini upućene ravnateljici Dječjeg vrtića “Cvrčak” Lidiji Varošanec početkom lipnja na završnoj svečanosti vrtićkih maturanata i nakon objave da dugovječna ravnateljica odlazi u mirovinu.
Lidija Varošanec, rođena Čakovčanka, završila je Fakultet za defektologiju (danas Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet) te se 1982. godine zaposlila kao stručni suradnik, logoped u Dječjem centru Josip Broz Tito (kasnije preimenovan u Dječji centar Čakovec, a potom u Dječji vrtić “Cvrčak”). Posao logopeda obavljala je do 1999. godine kada je započela svoju ravnateljsku karijeru u Dječjem vrtiću Cvrčak, koju je, uz povratak na posao logopeda između 2008. i 2016., obavljala do 30. lipnja 2024. godine.
Kako je ravnateljica Varošanec u mirovinu ušla 1. srpnja, zamolili smo ju za nekoliko riječi o stažu dugom 42 godine te o planovima kako će provoditi umirovljeničke dane.
Iza Vas je vrlo dug staž, desetljeća rada s djecom. Što Vas je ponukalo da odaberete upravo taj karijerni put?
Da, iza mene su 42 godine rada s djecom, dug staž u kojem sam ostala vjerna jednoj ustanovi, što je danas vrlo rijetko.
U mladosti je na mene jako utjecao film o Helen Keller, poznatoj američkoj spisateljici i aktivistici koja je bila gluha i slijepa. Tada sam znala da želim biti logoped. A djeca su uvijek zanimljiva. Kao logopedinja sam imala individualni pristup djetetu, to je bio drugačiji stil rada nego u odgojnoj skupini. Dječji centar je u vrijeme kada sam se zaposlila imao 13 objekata, a ja sam bila jedini logoped. Iako je bilo naporno, bila sam mlada, voljela sam posao i stigla sam sve.
Kroz rad ste upoznali brojne male Čakovčance i Čakovčanke, sjećaju li Vas se, sad već odrasli, kad Vas sretnu u gradu?
Neki se sjećaju, neki ne. Kako starimo tako mijenjamo izgled, vjerojatno nas se zbog toga ne sjećaju. No uvijek me obraduje kada me djeca iz vrtića prepoznaju, kada čujem u trgovini “Ravnateljiceee!”.
Jesu li se djeca mnogo promijenila u 42 godine Vašeg staža?
Da, jesu. Koliko su se promijenila djeca, toliko su se promijenili i roditelji. Nove su generacije digitalno osposobljene, ali sve je više djece s poremećajima. Nažalost, premalo se danas bavimo djecom. Previše ih ostavljamo pred ekranima i sada već možemo govoriti o pojavi digitalnog autizma. No u vrtiću djeca su još uvijek aktivna i spremna na istraživanje – nisu toliko zatvorena u sebe.
Što je ostavilo najveći trag na Vama u u Vašoj karijeri?
Djeca! Ona će me uvijek obradovati. No bez mojih suradnika, odgajatelja, ostalog osoblja, spremačica, domara, kuharica, uprave, zdravstvene voditeljice… ne bih mogla uspješno raditi. Samo timskim radom se može doći do dobrih rezultata.
U mirovinu ste ušli 1. srpnja. Kako ste obilježili taj dan? Imate li već planove za mirovinu?
Prvi dan mirovine bila sam na poslu. Naime, trebalo je predati zaduženja novoj ravnateljici Dječjeg vrtića “Cvrčak” Mateji Pintarić. Možda otvorim i svoj obrt kako bih i dalje pomagala djeci s poteškoćama. Još ćete me viđati, doduše, ne više toliko često.
Moj privatni život je ispunjen – živim s mamom, imam tri sina, dva unuka, putovat ćemo na more. Snaći ćemo se.
Vaša poruka za kraj razgovora?
Zahvalila bih se svim djelatnicima Dječjeg vrtića Cvrčak, odgajateljima i svom osoblju iz bivših ustanova Dječji centar Čakovec i Dječji centar Josip Broz Tito, gradonačelnici i Gradu Čakovcu na potpori, pomoći i suradnji.
Hvala i sretno, ravnateljice!
