Rekreativno trčanje danas je najrašireniji oblik tjelesne aktivnosti. Redovitim bavljenjem rekreativnim trčanjem vrlo brzo se dolazi do prvih pozitivnih rezultata koji se mogu vidjeti u vidu dugotrajnijeg, lakšeg i spretnijeg kretanja i obavljanja dnevnih aktivnosti.
– Trčanjem se bavim 8 godina. Počela sam trčati sasvim slučajno, jednostavno sam osjećala da mi nešto fali u životu, da mi treba neka promjena. Svakim novim kilometrom osjećala sam se puno bolje, puna energije i svaki problem činio se manjim. Prvih godina sam trčala sama, nije onda ni trčanje bilo toliko razvikano kao danas. Sjećam se da su me ljudi u selu čudno gledali kad sam krenula na trčanje, misleći si ‘Joj, pa ova nema pametnijeg posla doma za raditi’… – kazala je Bojana te dodala: Trčanje je, vjerujte, najbolja terapija i s psihičke, a tek onda s fizičke strane gledišta. Nakon svakog trčanja osjećam se puna energije i snage za nastavak dana.
Trčanje je najbolja terapija
– S utrkama sam brzo krenula, u početku su to bile kraće utrke do 10 km i razne kros lige diljem našeg Međimurja. Prvih godina trčanja bila sam jako aktivna, na puno utrka, upoznajući nove prijatelje, razna mjesta diljem Međimurja i Lijepe naše. Tako sam počela osvajati medalje, ubrzo i pehare. Lijep je osjećaj kad si među prvima, kad znaš da si brz, da si bolji od nekog drugog. No, tek nakon nekog vremena shvatiš da to nije bit trčanja, trčimo zato što volimo trčati, jer nam je to potreba i da bez toga više ne funkcioniramo. Zato i jest trčanje terapija. Svakome, ne samo meni. – ispričala je Bojana.
– Pehari su se polako počeli nizati. Izdvojila bih da sam 2019. i 2021. godine bila prva od žena u Kupu sjeverozapadne Hrvatske, što mi je bilo iznimno drago. Ali za taj kup SZ Hrvatske treba imati i puno slobodnog vremena jer je to niz od dvadesetak utrka godišnje koje se boduju i pobijedi onaj tko ima najviše bodova. Naravno, ako si brži dobivaš i više bodova. Osim cestovnih utrka više volim trail utrke, gdje se trči po šumama, livadama, poljskim putevima. E, tu mogu reći da stvarno uživam!
Prvi trail sam trčala u Ludbregu – Crazy Hill. Staza je bila prekrivena s 40 cm snijega, blatom kroz šume. Bili smo blatni i mokri od glave do pete, ali osmijeh na licu nije izostao! Od ljepših utrka izdvojila bih: Kalnik trail, polumaraton Kalnik-Križevci, trail Čakovec-Štrigova, trail Sveti Juraj na Bregu, trail u Gačicama…
– Većinom trčim tri puta tjedno, za vikend obavezno odradim dužinu s dragim prijateljima Monikom Jalšovec i Davorom Toplekom. Lijepo je kad ne trčiš sam, pogotovo kad su dužine u pitanju. Tad možemo razgovarati, planirati sljedeće treninge i utrke te davati podršku jedni drugima, što je jako bitno. Podrška puno znači, jer je i “glava” jako bitna u trčanju. Dok trčimo svašta nam prolazi kroz glavu, a dok se sjetiš podrške i nečijih riječi puno je lakše.
Utrke duže kilometraže i maraton
– Najviše volim trčanja i utrke duže kilometraže pa sam tako došla i do maratona 2019. godine. Tad sam istrčala prvi maraton u Ljubljani. Trebalo mi je 4h i 5 min. Zatim u Zagrebu, pa opet u Ljubljani prošle godine i ove godine u Italiji uz prekrasno jezero Garda. Ovaj maraton mi je vremenski bio najslabiji: 4h i 20 min, ali je zato bio najljepši! Trčanje uz jezero Garda, predivna mjesta, predivni pogledi koji te neprekidno vuku na jezero, na Alpe koje ga okružuju, a ja moram trčati.
Članica sam AK Međimurje i klub nam je organizirao taj lijepi maraton. Lijepo je kad se odlazi diljem Hrvatske na utrke i kad drugi trkači vide tvoju klupsku majicu na kojoj piše odakle si.
Za maraton se pripremam s Monikom i Davorom treninzima dužine, a najviše brdskim treninzima, gdje tijelo dobiva najviše snage za maraton po ravnome. Jako je bitna i zimska baza: znači nema predaha kad je snijeg, kad je vani temperatura u minusu, trči se po svim vremenskim uvjetima.
Želja mi je istrčati ultramaraton
– Sljedeća utrka mi je utrka u Zadru Wings for Life, 7. svibnja i jako se veselim jer je humanitarnog karaktera. Zadnjih godinu dana nisam baš prisutna na utrkama zbog obiteljskih obaveza, ali rado se odazovem bar na one duže. Želja mi je jednog dana istrčati ultramaraton, no mislim da za to još moram puno ‘žganci pojesti’. Želja i volja su tu, pa ako bude zdravlja možda se i ostvari. Naravno, bez Monike ništa. Jedna drugoj smo velika podrška!
Sretno Bojana!