U vrijeme zaluđenosti društvenim mrežama i trenutnim zanimacijama, i to kod gotovo svih generacija, upoznati mladića koji je svim svojim bićem posvećen nečemu što voli prava je rijetkost
Trinaestogodišnji Petar Balunović iz Čakovca doima se upravo kao lik Karate Kida iz istoimenog filma. Čak ga i klinci iz škole iz milja tako i oslovljavaju. „Ti si onaj Karate Kid?” dobacuju mu na školskim hodnicima, no Petar ne trenira karate već džudo. Trenirati je počeo u drugom razredu i kaže da je to bila ljubav na prvi pogled.
– Bilo je puno sportova prije džuda. Kad sam bio mali, krenuo sam na tenis s nekih pet, šest godina, pa sam malo trenirao boks, pa gimnastiku. Zadnji je bio nogomet i to mi stvarno nikako nije išlo, ali svi su išli na nogomet pa sam išao i ja. Onda smo jedan dan u školi imali džudo prezentaciju i tako sam se upoznao s tim sportom. Na toj prezentaciji mi se sve svidjelo, sjeća se Petar koji je već idući dan otišao na prvi trening u džudo klub Zrinski Čakovec. Njegov trener Filip Šeketa iskren je pa kaže da na prvu nije bilo odmah jasno da je tu riječ o talentu, no brzo su neke Petrove osobine izašle na vidjelo.
– Petar je odličan, krasi ga upornost i sviđa mi se što je otvoren i o svemu razgovara. Jedan je od rijetkih koji tako funkcioniraju. Uvijek će imati nekakvo dodatno pitanje, to me veseli jer vidim da to voli. Kad trening završi, on neće reći da je gotovo, nego idemo još. To puno govori o njemu. Talent puno znači, ali talent bez rada je ništa jer talent može biti u manjim uzrastima i ako misliš da zbog toga možeš nešto osvojiti, tu se varaš. Na prvom turniru sam vidio da ga nije lako baciti i da ima nešto u njemu. Onda je već na drugom turniru osvojio prvo mjesto i vidio sam tu njegove prednosti, govori nam trener. A Petar očito uživa u sportu koji je odabrao do te mjere da mu posvećuje gotovo svaki slobodan trenutak.
– Ako ne znam protivnika, onda proučim prvih par napada i onda si već mislim ako napravi ono, ja ću ono i tako. Prije natjecanja provjerim sve, napravim plan, pregledavam borbe ako ima snimki, bilježim važne detalje. Borba je glava, snaga, iskustvo, tehnika, ali sve ovisi o borcu. Ja se borim malo sporije, čvršće i jako tehnički, objašnjava Petar. Prvi turnir na kojem je sudjelovao bio je bez nekih značajnih rezultata, no već je na drugom osvojio zlato. Sada se Petar gotovo uvijek s natjecanja vraća s medaljom. Do sada je imao tristotinjak borbi od kojih je s porazom završio njih manje od trideset.
– Na Europskom kupu sad nedavno sam bio drugi, bila je jaka konkurencija, prvu borbu sam imao s Mađarom, prvakom Mađarske, s kojim sam se već sedam puta borio, ovo nam je bila osma borba. Sad je 6:2 za mene. Sljedeća borba je bila s protivnikom iz Srbije, ta je bila kratka, a polufinale je bilo jako teško protiv Ukrajinca, trajala je nekih pet minuta i pobijedio sam u produžecima. Finale je bilo protiv dvostrukog prvaka Srbije, bila je jako teška borba i na kraju sam izgubio na kazne.
Prije toga je bilo državno, tu sam bio u višoj kategoriji i završio kao viceprvak Hrvatske, izdvaja njemu draža postignuća. Otkriva nam i svoje želje, to je odlazak na Olimpijske igre pa već broji dane kada će imati dovoljno godina da se bori za kvalifikacije za sudjelovanje na tom najprestižnijem sportskom natjecanju.
– Uzor mi je francuski džudaš Teddy Riner koji se bori u neograničenoj kategoriji. Jedanaest puta je bio svjetski prvak, ima dva olimpijska zlata i dvije olimpijske bronce, sa žarom u očima govori Petar. Veseli se skorom kampu džuda koji će voditi Nemanja Majdov iz Srbije koji se plasirao na ovogodišnje Olimpijske igre i na kojem će on i ostali olimpijci, osim džudo poteza, s polaznicima dijeliti svoje životne priče, sportska iskustva i put do uspjeha. Svjestan je Petar da je put trnovit, ali za njega to nije prepreka. Kao i svaki borilački sport i džudo je grub i ozljede nisu rijetkost. Ništa od toga Petru ne pada teško, osim…
– Skidanje kilograma. To je definitivno najgori dio ovoga sporta.
Sad mi je već teško jer se skidaju po dvije i pol kile. Treba mi tjedan da skinem kilogram i pol i onda ta zadnja ide jako teško. Prije vaganja pazim na prehranu, a dan prije turnira se slabije jede, to svi rade. Poslije vaganja se jede normalno, otkriva Petar.
– Vaganje nam je za dobar dan. Vagu čak ni ne pospremamo, ubacuje se mama Branka Blešć koja je sve podredila sinu i njegovom sportu. Velika su mu podrška i baka Janja i djed Branko Blešć koji ga prate na gotovo sve turnire.
– On svoje slobodno vrijeme provodi na internetu, ali gleda samo džudo, neprestano razmišlja o džudu, piše, radi bilješke, otkriva mama Branka. Uz toliku posvećenost uspijeva biti odličan učenik. Završio je šesti razred u Drugoj osnovnoj školi Čakovec. Petar je, osim za sport, talentiran i za umjetnost. Još kao mali volio je modeliranje u kojem je bio i više nego dobar. Sada baš nema vremena za to, no zato uživa u sportu za koji je, kaže, rođen.
*Preuzeto iz Lista Međimurje br. 3609
