U šetnji čakovečkim sajmom, u najprirodnijem i najljudskijem okruženju, među domaćim ljudima i domaćim proizvodima poznate Međimurke i Međimurci otkrivaju nam svoja razmišljanja, ideje i probleme koji ih u tome trenu muče. A mi slušamo, zapisujemo i prenosimo. Bez skrivenih motiva - samo pozitiva
Za Filipa Horvata, direktora Turističke zajednice Grada Čakovca, svaki je Čakovčanec čuo. Iz medijskih natpisa u posljednje dvije godine, otkad je preuzeo vođenje TZ-a, dala su se pročitati svakakva mišljenja medija o svestranom Čakovčancu – ekonomistu, glazbeniku, programeru, ali prvenstveno obiteljskom čovjeku.
Neki se slažu s njegovim idejama, neki ne. Mi smo odlučili Filipa bolje upoznati, jer iza bombastičnih medijskih natpisa i same pozicije direktora krije se sasvim pristupačan i komunikativan čovjek.
Pozvali smo ga na šetnju sajmom bez nekog specifičnog popisa s pitanjima. Dopustili smo da nam okruženje diktira smjer razgovora.
U gužvi ljudi kod rabljenih alata i elektronike
Posjećuješ li često čakovečki sajam?
Ne baš. Zbog posla i obaveza većinom nemam vremena. Ali kad dođem, volim pogledati stare stvari i rabljenu robu, stare Nintendo konzole i igrice, možda naiđem na nešto što se još može iskoristiti (saginje se i promatra stare joysticke).
Ne kupujemo baš špeceraj i povrće jer moja mama ima vrt i u kući uvijek ima dovoljno domaće hrane, nekada čak i previše (smijeh).
Prolazimo kraj vrtnih garnitura, pletenih košara i motika
Što je s praktičnim stvarima, alatima?
Držalo me neko vrijeme uređenje vrta i zanimali su me alati za vrt i slično, no zbog nedostatka vremena vrt se sam vratio u početno stanje.
Stojimo na prolazu i promatramo kako mnoštvo kupaca zastajkuje kod štandova, kupuje, razgovara
Bi li se sajam mogao uklopiti u turističku ponudu Čakovca?
Imam već dosta ideja za čakovečki sajam, to je ipak mjesto koje se mora barem jednom godišnje posjetiti, dio je naše kulture, međimurskog identiteta već stotinama godina kada je sajam bio uz crkvu svetog Nikole. Zamisli pozornicu, živu svirku i pjesmu naših KUD-ova usred sajmišta.
Sjedamo na terasu gostionice, naručujemo gablec – kotlovinu
Kakav je gablec, dovoljno začinjeno?
Meso dobro pečeno, kobasice preukusne, porcija pozamašna (smijeh).
Kad smo već kod hrane, hoće li biti kakvih novosti u gastro ponudi za Porcijunkulovo?
Svake godine nadopunjavamo, pazimo da ponuda ne bude jednolična, a opet da se ponudi nešto novo. Neću previše otkrivati, uz recimo falafel i curry nudit će se i naša tradicionalna jela i pića. Langoši, gvirc, međimursko pivo, ono na što smo navikli. Svake godine ide gastro ruta, naš prijedlog zanimljivih i kvalitetnih restorana u Čakovcu za posjetitelje Porcijunkulova, a ove godine su i sami ugostitelji odlučili uvesti posebni izbor jela za Porcijunkulovo.
Falafel i curry baš i nisu poznati prosječnom Međimurcu, opet će “Facebook ratnici” voditi bitke na društvenim mrežama.
Teško je uvoditi novitete jer odmah postaješ meta napada. A znaš da će to dugoročno koristiti svima. No nekad treba presjeći i reći: E sad ćemo napraviti po našem i gotovo. Nekad nije dovoljna samo hrabrost za promjene, već treba biti i malo lud. Prvu godinu će se svi glasno buniti, drugu godinu već će više od polovice građana prihvatiti ideju, treću godinu će svi biti uvjereni da je taj sporni novitet tu oduvijek, sasvim normalna stvar koja se i očekuje.
Kako se nosiš s negativnim komentarima i reakcijama?
Nekada obeshrabruje. Pojavi se neki umor, zasićenost, pitaš se što ti je to potrebno. Najglasniji su oni koji ne razumiju posao koji radimo i da svaka promjena i novitet iziskuje puno vremena, živaca i rada. Ali ja sam prvenstveno samome sebi, a onda Čakovcu dužan da ne odustanem. Puno smo stvari pokrenuli u zadnje tri godine i osjećam veliku odgovornost prema tom poslu, projektima i kolegama.
Ustajemo od stola, plaćamo račun, pozdravljamo se – svaki na svoju stranu
Hvala ti, Filipe, i sretno!
