Nakon što su nedavno dobili asfalt, uredio je odmorište i izradio stol, a tu su i tegle s cvijećem
Nanese li vas put u štrigovski kraj morat ćete proći kroz Grabrovnik. Ovo dugačko naselje proteže se sve od Štrigovčaka do Cigajnščaka. Zalutati je lako, ali ne mari, velika je vjerojatnost da ćete naići na neki divni skriveni kutak.
Jedna takva oaza je raskrižje na kojem morate odlučiti hoćete li skrenuti lijevo i uspeti se na Mali Slatnjak ili ćete nastaviti ravno prema Vrbovici. Tu smo, u debelom hladu, uočili odmorište u cvijeću.
– Dobar dan, odmorite, predahnite. Ovo smo uredili za namjernike koji idu dalje do Tri kralja. Postavljen je stol, a uskoro ćemo dobiti i klupice koje sam prosil Općinu na pomoć – rekao nam je Franjo Belovič zvani Heček.
Upravo je on taj koji je, uz pomoć još jednog susjeda Ivice Glažara, zaslužan za odmorište. Do harmonike ćemo tek doći…
– Postavili smo betonske ploče i izradio sam ovaj drveni stol. Noge su mu od starog klopoca, a dasku sam kupio u Ljutomeru. Gume s cvijećem sam već prije postavio. Uvijek me veselilo da ovo naše križišće bude ukrašeno, a posebno sad kad smo dobili novi asfalt. Nisam mislio da ćemo ga ikad dobiti, oduvijek je tu bilo blato. Ponekad nisam mogao do susjeda gore, sve bi rastrgalo – priča nam gospodin Belovič.
Stara ljubav
Naime, nedavno je dovršeno iznimno zahtjevno asfaltiranje ceste koja, s uređenom odvodnjom, od te točke strmo kroz klance vodi do vrha Malog Slatnjaka. Bio je to skup zahvat, a velik je posao odradio Antun Zadravec koji volonterski vodi općinski Odbor za komunalne djelatnosti i zaštitu okoliša.
Bio je veza između izvođača radova, općinske uprave i mještana, valjalo je riješiti (bez)brojne detalje. Pričali smo i s njim i komunalnim redarom Stjepanom Pozdercem. Pozderec kaže kako će Općina Štrigova dati klupice i zadovoljni su uređenjem tog odmorišta. Gospodin Glažar predložio im je da ovdje urede i viseću kuglanu te će i to vjerojatno biti ostvareno. A Franjo Belovič dodaje:
– Meni bi bilo drago da sad na drvo postavimo i tablu na kojoj će pisati da ovdje počinje Mali Slatnjak. Cvijeća će biti još i više, postavio sam i ove tegle na rub mosta preko potoka, tu deset metara od stola. Sad je zbog asfalta mnogo više prolaznika, a ovdje ide i Vincekov pohod. Cvijeće je moja ljubav, uz ovu harmoniku koja je godinu dana starija od mene; a ja sam rođen 1940. godine – kaže nam i tek tu počinje prava priča.
Posjetili smo njegov dom, stotinjak metara uzbrdo. Ondje je bila i supruga, Ljubljančanka Ana Belovič, te su nam u hladu brajdi natočili gemišt i nazdravili.
S koljena na koljeno
– Ovdje sam rođen, tu je domovina Hečekovih muzikaša! Sviramo od negda, bili smo na glasu, svakoga je učio njegov otac. Svirao je tako moj otac Antun, djed Jakob i pradjed Marko Belovič. S petnaest godina sam već svirao svate. Ja sam bio na harmonici, japa je imao saksofon i u bubanj je tukao nogom, a stric Alojz je imao klarinet – prisjeća se naš domaćin.
Potom doznajemo i odakle nadimak Hečeki. Pradjed Marko bio je pravi šaljivdžija, silno se “hecao” kad su išli rezati slamu i tako su postali i ostali Hečeki.
Franjo Belovič je nakon vojske, 1963. godine, ostao u Ljubljani, gdje je već bio stric Alojz. Zaposlio se u tvornici papira i tamo proveo radni staž.
– Bilo je 300 mladih puci pa sam si tako i ja uspio jednu zbrati. Ona je imala 18 godina, a ja sam se jedan dan poslije posla vozio gore-dolje pred njezinom kućom dok me nije pitala što tražim – prisjeća se.
Kći s obitelji i danas živi u Ljubljani, ali oni su došli na Hečekov grunt i tu im je najljepše. Nekad je ovdje bilo siromaštvo, ali sve su divno uredili – vidi se da je gospodin Belovič pedantan. Uzgajaju krumpir, grah, rajčicu..
No supruga Ana Belovič dobro se sjeća svog prvog posjeta, 1964. godine, kad ju je doveo i “pokazao” svojima.
– Mislila sam si kud sam ja to došla, japa je zaklal petelina i pustio mu krv i onda to ispekao! A drugi put je rekao da budemo jeli čurke, kod nas su to žohari. Skoro sam sjela na autobus za Ljubljanu – smije se gospođa Belovič od uha do uha kad se sjeti tih dana i kulturološkog šoka.
Napili se Rusi
Gazda Franjo još nam je odao da je strastveni ribič. Najradije odlazi na mrtvice kod Lapšine, gdje ga je još otac vodio, prvenstveno na štuke. Ali nekad je bila prava ribičija, dodaje sjetno, ovo danas je slabo. Za kraj pitamo ga što pamti od Drugog svjetskog rata.
– Pamtim kako je ovdje stajao ruski vojnik i podigao je pušku kako bi upucao mamu Jelenu na njivi. Ja sam počeo trčati po dvorištu i vikati: “Mami budu trelili, mami budu trelili!!” Pri tome sam još izgubio cipelu. Valjda sam mu se smilio pa je mami poštedio život. Tatu Antuna pak su odveli u zarobljeništvo u Njemačku – šokira nas na kraju ovim podsjetnikom na strašno kreševo koje se 1945. godine odvijalo u štrigovskim bregovima.
Kaže kako su Rusi sišli sa Slatnjaka i potom opet krenuli gore, na Nijemce na Štrigovčaku; išli su “nož na nož”!
– Stvar je u tome da su se Rusi napili jabučnice tu u šumi na Slatnjaku. Počeli su vikati “jeb tvoj matj” i bezumno krenuli na bajunete na drugi brijeg. Eto, to je cijela istina – ispričao nam je posljednji Hečekov muzikaš!
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3609
