Gordana Halabarec iz Pribislavca odgojitelj je po struci, no i udomiteljica od 2018. godine, a povodom Nacionalnog dana udomiteljstva otvorila nam je vrata svog doma i uz snahu Elenu podijelila obiteljsku priču
Biti udomitelj nije lako, a da ova priča bude još ljepša i toplija, i njezina dva sina, Dino i Matija također su udomitelji zajedno sa svojim obiteljima.
Gordanu smo zatekli u društvu trojice dječaka, braće koji su kod nje već tri godine, a kada su došli redom su bili stari 2,5 godine, te 4 i 6 godina. Danas su dvojica osnovnoškolci, dok je treći u vrtiću i imaju svoje želje i snuju o budućnosti.
No, vratimo se na početak, jer primiti nekog nepoznatog u svoj dom, o njemu brinuti kao da je tvoj sigurno nije lako odlučiti i nije za svakog.
– Sinovi su mi otišli, što mi je prvenstveno bio šok budući da je kuća uvijek bila puna djece i konstantno se čuo žamor. Sve se tada svodilo samo na posao i kuću, što je ostavljalo svojevrsnu prazninu. Imala sam potrebu još nekome pružiti dom i tada sam u ljeti 2018. godine sa strepnjom, no uz veliku podršku sinova, kontaktirala Centar za socijalnu skrb.
Lijepo je pomagati
Ubrzo su počele i edukacije, a Gordana kaže kako je najteži period bio čekanje kada će doći prvo dijete.
-Tada mi je u prosincu stigla djevojčica, stara tek nepune dvije godine. Srećom, odgajatelj sam po struci, cijeli život radim s djecom te mi briga o maloj djeci nije strana, no ovo je ipak bilo na 24 sata. I već u ljeti mi je došla druga djevojčica. Obje djevojčice su posvojene u predivne obitelji i dobile su divne prilike za bolji život. – kaže nam Gordana s neopisivom radošću.
No, oproštaji su teški, nemoguće je da se ne vežete uz djecu. Stručnjaci savjetuju kako se treba postaviti, da su udomitelji tek usputna stanica do posvojitelja, ali drugo je teorija, a drugo praksa.
– Kada se vidi cilj, da je dijete zbrinuto i da ima prilike za bolji život, da imamo kontakte, to pruža veliku utjehu. – dodaje.
Socijalizacija i važnost vrtića
-Jako je dobro što su djeca obuhvaćena vrtićem, no djeca često dolaze u sredini godine te je tada problem s upisom u vrtić. Ako je udomitelj zaposlen, što i jest preduvjet za biti udomitelj, teško je s djetetom, treba ga zbrinuti.
Na početku je bilo prilično izazovno. Djeca dolaze s raznim bolestima, jedan dječak je išao i na operaciju uha jer bi vjerojatno izgubio sluh. Uz zdravstvene probleme, naravno bili su živahni, nemirni, no socijalizacija u vrtiću je jako puno značila. Važno je da djeca budu uključena u zajednicu gdje nauče jezik i pravila ponašanja te navike osobne higijene. Sve moraju učiti iz početka, ali već za tri mjeseca se primijetio veliki napredak.
Oni su danas zaigrani, složni kako što to trojica braće i mogu biti uz njima poznate dječje rasprave. Samostalni su u svakodnevnim obvezama, sami se istuširaju, pripreme knjige za školu, pa i slože doručak.
-Sve će raditi, samo da ne sjede za knjigom. – kaže uz smijeh.
-Treba puno balansirati, oni bi sami htjeli u dućan i sudjelovati još više. S jedne strane ih se mora pripremiti za život, no opet, kao udomitelj i iz ljubavi se jako bojim za njih i teško ih puštam. Stalno je prisutan strah da im se nešto ne desi. Oni jesu udomljeni, no ja imam osjećaj kao da su moji. – kaže nam Gordana i dodaje kako im je od prošle godine i skrbnik. Ubačeni su u proces posvojenja, no ukoliko ne budu posvojeni, ostaju s njom do kraja školovanja ili do 18. godine.
Puno znači i potpora Udruge udomitelja djece Međimurja koja pruža organizirano učenje, kada učiteljica dolazi i pomaže s učenjem, te odlaske na plivanje i dodatne korisne mogućnosti.
Izazovi i radosti udomiteljstva
Udomitelji nemaju privatni život, djeca su dio obitelji i svugdje idu zajedno. – Ne čudi što su i sinovi postali udomitelji budući da su se i sami povezali s djecom te ih vodili svugdje sa sobom. Puno si pomažemo, djeca su nam važna, sve se to odvijalo spontano. -kaže nam.
Biti udomitelj je velika obaveza i sasvim novi način život. -Nikad nisam požalila ni trena, sama sam to odabrala. Ima i teških, izazovnih situacija, no sve se to prevlada. Kao i svoju biološku djecu, tako i njih treba odgajati, pripremati za svakodnevni život. – govori nam o svom iskustvu.
Veza s prošlim životom
– S djecom uvijek treba biti iskren primjereno njihovoj dobi i otvoren. Važno je da prihvate svoje korijene, otkuda potječu, no moraju znati da se mogu, uz puno truda izdići od tih svih predrasuda i biti zaposlen, ‘normalno’ živjeti, stvoriti svoj život. Potičem ih konstantno i nastojim prikazati sve mogućnosti. – kaže nam.
– Nikada im ne govorim protiv roditelja, važno je poticati tu povezanost sa biološkim roditeljima, možda na taj način dijete lakše prihvati novonastalu situaciju. Kažem im da ih mogu i potražiti kada odrastu, ako budu ikad htjeli. Ipak su to njihovi roditelji i trebaju ih poštivati na neki način. – nastavlja.
Trojica dječaka su razvila prekrasnu povezanost sa cijelom Gordaninom obitelji – Moraju imati vezu, da osjećaju da imaju obitelj i da pripadaju. Kada crtaju, crtaju i baku, cijelu obitelj. Prihvaćeni su, kao da su ‘naši’. Nisu izdvojeni niti ne damo da se tako osjećaju. – Svi zajedno idu na more, na izlete, obiteljska druženja, rođendane, organizirala je čak krštenje za svu trojicu prilikom čega se okupila čitava obitelj.
Trojica dječaka, kao i udomljena djeca dvojice sinova, Dine i Matije su iznimno povezana i često provode vrijeme zajedno.
-Fascinira privrženost i empatija koju udomljena djeca pružaju. Kada sam bila bolesna, jako su se brinuli za mene, to pruža posebnu toplinu oko srca, ta njihova brižnost i ljubav. – kaže nam Gordana i dodaje kako se danas ljudi bave površnim stvarima, često su zločesti jedni prema drugima dok se mogu okrenuti svemu pozitivnom u životu koji je ionako prekratak i onom što je najvažnije, obitelji i ljubavi.
Priča Elene i Dine Halabarca
Sin Dino i snaha Elena žive također u Pribislavcu. Mladi su ljudi, u svojim dvadesetima koji su iznimno ozbiljni, staloženi i otvorenog srca izabrali udomiteljstvo kao svoj život.
-Od malena sam upoznata s udomiteljstvom, preko crkve i Marine Hoblaj. Često smo odlazili na okupljanja i tu sam upoznala udomljenu djecu, nogima je pružila dom i digla na noge. – kaže nam Elena.
-Nekako je prirodno došlo da se i mi počnemo baviti udomiteljtstvom. Po struci sam kozmetičar, imala sam prije i svoj salon, no budući da sam radila po cijele dane nisam imala vremena za ništa drugo. Znala sam da ako ćemo ići u udomiteljstvo, damoram promijeniti struku. Potom sam našla posao u Pribislavcu na pola radnog vremena.
-Uvjerena sam da se sve događa s razlikom, dobili smo dječačića od dvije godine koji je k nama došao u ožujku. Imamo i starijeg, od 7 i pol godina, ima govornu manu te s njima treba dosta više raditi i posvetiti mu se. Treba ga pipremiti, ojačati mu samopouzdanje jer djeca znaju biti i okrutna čega se bojim. – kaže Elena i ne krije radost zbog postignutog napretka u govoru.
-Došao je k nama iz druge udomiteljske obitelji koji su ga jako puno naučili i pomogli mu s govorom. Puno je teže dok dođu direktno iz kuće iz koje su oduzeti, znatno je zahtjevnije. Djeci je to trauma, a dolaze s lošim životnim navikama, bez osobne higijene. Strah vas je pomisliti u kakvim uvjetima u žive. – dodaje.
– Nastojimo djecu pripremiti za život uz puno ljubavi, da postanu dobre osobe i da se znaju izboriti za sebe. Treba im puno više pažnje, a puno njih je nažalost i intelektualno slabije. Za sve treba više vremena, strpljenja… – zaključuje Elena.
Mala obitelj Julije i Matije Halabarca
Drugi sin, Matija živi sa svojom suprugom Julijom u Podturnu. Oboje su medicinske struke, Matija radi u bolnici, dok Julija u ambulanti. Udomitelji su posljednje dvije godine, a u početku su bili udomitelji tinejdžera što je bilo prilično izazovno no pripremilo ih je na sve.
Rade u bolnici, Matija u smjenama, no Julija radi u ambulanti gdje je lakše zbog radnog vremena i lakše se posveti djeci. Djeca su jako boležljiva, puno je to odricanja, Matija često radi u noćnim smjenama kako bi bio doma kada pak Julija radi.
Biološki su roditelji malog Roka starog 4 godine, a uz njega tu je i djevojčica od 4 godine, te dječak od 2,5 godine. Brat i sestra kojima su pružili topli dom.
Jako je velika ljubav i povezanost između troje djece. U početku su se stalno htjeli čuvati i trebalo im je strašno puno pažnje i nježnosti, no s vremenom su se počeli upuštati u igre i druženja.
Na kraju ove tople priče o ljudima koji su u današnje vrijeme spremno otvorili svoja srca i uz sve svakodnevne izazove prihvatili nepoznatu, traumatiziranu djecu i pružili im topli dom te priliku za bolji i kvalitetan život možemo samo reći kako nam vraćaju vjeruju u onu osnovnu ljudskost i ljubav na koju nas je ponekad potrebno podsjetiti.
