- Želja mi je u životu otkriti neku novu spoznaju koja će promijeniti zdravstveni aspekt šire populacije, pomoći u dijagnostici ili liječenju - kaže Lea Šarić iz Vratišinca
Lea Šarić iz Vratišinca, studentica pete godine medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, sredinom ožujka istrčala je svoj prvi maraton, i to u Rimu. Ona je inače bivša učenica Gimnazije Josipa Slavenskog Čakovec, a trenutno boravi na studiju u Rijeci.
Kako ste se odlučili na studij medicine?
Studij medicine mnogi smatraju jednim od najtežih studija. Ja ga ne bih nazvala teškim; kada radiš i učiš ono što voliš, unutarnja motivacija uvelike olakšava. Ipak, rekla bih da je studij medicine naporan – iziskuje konstantno učenje i ulaganje koje ne prestaje kroz čitav radni vijek. Ljubav prema medicinskoj znanosti i želja za pomaganjem drugome kao krajniji cilj u konačnici djeluju i kao motivacija te olakšavaju dugogodišnji studij – rekla je.
Usmjereni ste i prema znanstvenom području ove grane…
– Jedan sam od rijetkih studenata koji je umjesto prema kliničkom, usmjeren prema znanstvenom području medicine. Želja mi je u životu otkriti neku novu spoznaju koja će promijeniti zdravstveni aspekt šire populacije, pomoći u dijagnostici ili liječenju. Zbog toga sam članica Studentske sekcije Medicine fluminensis koja se bavi popularizacijom znanosti te član Organizacijskog odbora Medri2023, prve internacionalne konferencije o medicinskoj edukaciji u sklopu koje se održao i studentski simpozij Future doctors educating the world u Rijeci i Lovranu.
Prijeđimo na trčanje. Kad ste počeli?
– Intenzivnije treninge trčanja sam započela odlaskom na fakultet. Bio je to moj ispušni ventil i način relaksacije od učenja. Čitava obitelj oduvijek je povezana sa sportom – moj djed Antun Bukovec bio je rukometni trener, tata Mario Šarić rukometni i nogometni golman, a bratić Matija Kraljić je aktualni rukometni trener. Logično je tim slijedom da sam i sama povezana s treniranjem i fizičkom aktivnosti, ali mislim da je odabir pao na trčanje zbog mog dečka Denisa s kojim sam prohodala u vrijeme odlaska na fakultet, a koji se od prije bavio trčanjem. Trčanje je još uvijek jedna od naših najdražih zajedničkih aktivnosti – govori Lea.
Što posebno volite kod trčanja?
– Kada trčim, postižem svoj zen. Udišem svježi zrak potpuno prisutna u trenutku, osluškujem zvuk svojih koraka na tlu i uživam čarobne prizore prirode koji se otvaraju predamnom. Na taj način odmaram svoj um od buke svakodnevice – kaže.
Prešli ste na vegetarijanski način prehrane. Kako i kad?
Vegetarijanka sam već desetak godina, od odlaska u srednju školu. To zapravo nije bila odluka, već spontano prepoznavanje potreba vlastitog tijela. Vegetarijanska prehrana pružila mi je osjećaj olakšanja i osobnog zadovoljstva, a s vremenom je postala navika. Nisam osoba koja će svoj način života nametati drugima jer mislim da svatko sam najbolje zna prepoznati što mu osobno odgovara – rekla nam je ova studentica medicine.
Iza Vas je i prvi maraton. Koliko su trajale pripreme?
– Ideja se javila nakon Ljubljanskog polumaratona u 10. mjesecu
kada sam utrčala u cilj s mislima: “Ja bih mogla još”. Od
tada sam konstantno u treningu, ali rekreativno koliko meni i mom
tijelu odgovara. Nisam se konkretno pripremala za maraton nego
trčala iz gušta. Tri tjedna prije utrke odlučila sam probati
otrčati malo veću dužinu od 30km, a kada sam uspjela rekla sam si
– zadnjih 12 kilometara ako i neću moći otrčati, neće me biti
sram prošetati do kraja. Samo da ja ostvarim svoj cilj i postanem
maratonka. Između ostalog, bila je to prilika da Denis i ja
organiziramo još jedan od naših vikend izleta koji smo spojili s
ostvarenjem moga sna – rekla je.
Kakav je osjećaj bio nakon maratona?
– Čitava utrka bila je uživanje! Nije mi bilo teško i nisam jedva čekala da završi nego istinski uživala u svakom koraku i razgledavanju Rima. Posljednjih 10 kilometara krenule su me prati emocije jer sam shvatila da ću stvarno ostvariti jedan od svojih snova. Pritom sam si ponovno osvijestila i činjenicu da naše ciljeve nitko neće ostvariti umjesto nas- sami se moramo potruditi za isto. Posljednje kilometre pratilo me i navijanje kolega s fakulteta, u cilju me čekao Denis, a otrčala sam ih za djeda Antuna koji je moj životni uzor i Stjepana koji je posljednje godine svoga života proveo bez nogu pa ja nadoknađujem njegove korake – iskreno priča Lea.
Tko vam je najveća podrška?
Zaključila bih da uspjeh sam po sebi ima ograničenu vrijednost, težinu mu daju ljudi. Ljudi koji su s nama na putu, daju nam vjetar u leđa kad bismo sami najradije odustali i naše su sidro kad se utapamo u valovima života. To je neupitno moja obitelj – mama Tomislava koja je mama u svoj punini te riječi i uvijek je tu za mene, tata u kojem uvijek imam maksimalnu podršku i brat za kojeg bih dala i plućno krilo makar to značilo da više neću moći trčati. Osim njih, najvažnija osoba na mom trkačkom i studentskom putu kao podrška i prva crta na bojištu kada se raspadam je dečko Denis – rekla nam je za kraj.