Suze radosnice, zagrljaji i nevjerica zavladale su u Frkanovcu nakon što su se nakon 29 godina i 15.000 prijeđenih kilometara zagrlili Stjepan Kraljić (83) i Marija Bestijanić (87) sa svojom sestrom Anom Buhanec (79)
Posljednji put su se vidjeli davne 1985., kad je Ana prvi put došla nazad iz daleke Australije, a prije toga dan uoči njenog odlaska u daleki svijet, prije 61 godinu.
Da će vidjeti sestru po drugi puta i nakon toliko godina Stjepan i Marija nisu očekivali, a za iznenađenje su se pobrinule njihove obitelji, Pintarići i Kraljići iz Frkanovca te Buhanci iz daleke Australije.
Kako je sve izgledalo ispričale su nam Marija i Ana, a Ana nas je za početak pričom odvela u daleku prošlost, do trenutka kad su odlučili otići trbuhom za kruhom u bijeli svijet.
Putovanje
– Iz Frkanovca sam otišla sa suprugom, danas pokojnim Josipom Buhancem i bratićem Jurekom, a u naručju sam imala šestomjesećnu kćer Dragicu. Još smo to podne okapali kukuruz na polju a navečer smo obitelji rekli da drugi dan idemo na kolinje. Nismo smjeli reći bilo što drugo jer nas ne bi pustili. Vlakom smo prvo otišli u Austriju i kad smo stigli tamo smo se javili doma. Iz Austrije smo planirali za Švedsku, ali je samo bratić dobio potrebne papire, a mi smo ostali u Austriji u prihvatilištu za strance. Nećkali smo se između Kanade i Australije te povratka kući, ali je suprug prelomio i rekao da je u Kanadi hladno i da idemo za Australiju, priča nam Ana o početku svog puta od 15.000 kilometara pa nastavlja:
– Plakala sam, a muž me tješio „kaj se brineš, imamo salame”! Međutim i tu salamu su nam na aerodromu uzeli, a nismo imali ni češlja ni žlice, samo jedan mali kufer, ističe naša sugovornica te dodaje da više stvari nisu ni mogli spakirati, inače bi obitelj shvatila da se spremaju na put. Po dolasku u Australiju smješteni su u sabirnom centru, a onda je uslijedilo čekanje da se riješi pitanje smještaja i posla.
– Nakon nekog vremena u centar je došla obitelj koja je tražila ženu za čuvanje djece, a s obzirom da sam imala malu bebu, uzeli su nas. Posudila mi je pokrpane plahte, uz napomenu da čim muž dobije prvu plaću da ih moram vratiti, prisjeća se teških početaka naša sugovornica. Suprug je brzo pronašao posao na pruzi, kasnije i u tvornici plastike, pa su iznajmili kuću. Nisu imali ni namještaja ni kuhinju, već su kuhali na malom rešou s jednim plamenikom. Ali, malo po malo, stali su na svoje noge, rodilo im se i drugo dijete, sin Tom, a danas imaju četvero unučadi i troje praunučadi s kojima Ana živi u Australiji.
Tajno putovanje
Zahvaljujući Tomu dogodio se i susret s početka ovog teksta. Iako rođen u Australiji svako toliko doputuje u Hrvatsku i posjeti obitelj. I ovog puta je planirao putovanje, i to, koliko je Stjepanu i Mariji bilo poznato, u društvu supruge Marryann. Međutim, u pozadini se sve pripremalo za dolazak Ane, uključujući pripremu smještaja kod obitelji Pintarić, te malo – sestrinskih laži.
– Čule smo se telefonom i rekla sam joj nek i ona dođe ali je lagala da ne može, da ju noge bole i da je bolesna, priča nam Marija Bestijanić o priči kojom se prikrilo iznenađenje. A kako je sve izgledalo? Svi su se okupili na dvorištu na dočeku Toma i Marryann, a Ana je izašla iz automobila nekoliko kuća ranije. I dok se obitelj pozdravljala s gostima, samo je – ušetala u dvorište. A onda je uslijedila nevjerica i suze.
– Još je baka mislila tko to dolazi sad kad imamo goste, dok nije vidjela da je to njena sestra koju nije vidjela 29 godina, priča nam Marinela Pintarić koja je na nekoliko mjeseci ugostila daleku gošću. I kako je vratiti se kući?
– Kad sam bila u avionu i ugledala Hrvatsku, zaplakala sam, a kad smo se vozili u Frkanovec, nisam znala ni jednu kuću. Danas bi se tu izgubila, priznaje nam sugovornica te dodaje da zato puno šeće sa sestrom po rodnom kraju. A ima i želju. Dobro se najesti pravih, domaćih ćurki.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3602
