Kao veliki zaljubljenik u nogomet svoj sportski duh i strast svakodnevno unosi i u posao
Damir Čurila već punih sedam godina radi u
Djelatnosti sanitetskog prijevoza. Svoju profesiju kao medicinski
tehničar započeo je u radu s najosjetljivijim članovima društva –
djecom s posebnim potrebama, a sada svoju brižnost i empatiju
iskazuje u skrbi prilikom sanitetskog prijevoza nepokretnih ili
teško pokretnih pacijenata. Strastveni je nogometni navijač, i
sam rado zaigra na nogometnih terenima, a sportski duh i strast s
nogometnih terena svakodnevno unosi u svoj posao. Oko izbora
profesije nije mnogo dvojio. Svjestan odgovornosti ove profesije,
rada u dugim smjenama te noćnih dežurstva, nije ga odagnalo od
nauma da prihvati taj poziv.
– Završio sam Srednju školu za medicinske sestre i tehničare u
Vinogradskoj u Zagrebu. Tamo sam bio smješten u Učeničkom domu, i
mogu vam reći da me uz to razdoblje života vežu lijepe uspomene.
Jest da je u početku bilo teško, još sam bio mlad i trebalo se
snaći, no upoznao sam kolege iz raznih krajeva Hrvatske, ali i iz
Slovenije, Makedonije te Italiji. Svi smo bili kao velika
obitelj, započeo je svoju priču Čurila te otkriva da su mu više
muke zadavali osnovni predmeti, poput hrvatskog jezika ili
matematike, dok je stručne predmete rješavao kao od šale.
Iako mu se nakon srednjoškolskog obrazovanja pružila prilika za
rad u Klinici za traumatologiji u Draškovićevoj ulici u Zagrebu
ipak se odlučio vratiti u Međimurje. Civilni vojni rok odslužio
je na Fakturnom odjelu Županijske bolnice Čakovec, a potom i
odradio pripravnički staž tijekom kojeg je prošao sve odjele
čakovečke Bolnice, Doma zdravlja te hitni prijem.
OD DJECE S TEŠKOĆAMA DO BRIGE O TEŠKO POKRETNIM
PACIJENTIMA
– Prvo radno mjesto bilo mi je u Dnevnom boravku djece ‘Dr. Antun
Bogdan’ Caritasa Varaždinske biskupije koji skrbi o djeci s
najtežim oblicima cerebralne paralize te višestrukim oštećenjima.
Kao medicinski tehničar vodio sam računa o njezi, prehrani te
brizi o zdravlju djece s posebnim potrebama. Tamo sam se zadržao
gotovo pet godina, sve do 2016. godine kad sam započeo svoj rad u
Djelatnosti saniteta, kaže Damir.
U to vrijeme Djelatnost saniteta još je spadala pod okrilje Doma
zdravlja, da bi ju 2021. godine preuzeo Zavod za hitnu medicinu
Međimurske županije. Riječ je o vrsti prijevoza nepokretnih i
teško pokretnih osoba te osoba kojima se zbog bolesti ne
preporuča samostalno kretanje. Za razliku od vozila hitne pomoći
koja su žute boje, vozila sanitetskog prijevoza su bijela.
Uglavnom prevoze pacijente od njihovog mjesta prebivališta
odnosno boravišta do zdravstvene ustanove, bilo da ih voze u
Županijsku bolnicu Čakovec ili pak u neku zdravstvenu ustanovu u
Zagreb.
– Sanitetski prijevoz radi 24 sata. Imamo 9 timova, odnosno 18
medicinskih sestara/tehničara i 18 vozača. Dobro smo organizirani
te svojim djelovanjem zadovoljavamo sve potrebe pacijenata za
sanitetskim prijevozom u jutarnjoj, poslijepodnevnoj i noćnoj
smjeni. Osim za Čakovec ili Zagreb prevozimo pacijente i na
udaljenija odredišta, kao što su Osijek, Rijeka, Lovran, Rab,
Ugljan, ovisno o nalogu za sanitetski prijevoz koji izdaje
liječnik obiteljske medicine. Bilo je i nekoliko prijevoza van
granica Lijepe naše, uglavnom za Austriju ili Njemačku,
primjerice kad naši osiguranici nastradaju u stranim zemljama, ne
mogu se sami vratiti kući te im je potreban prijevoz do
Županijske bolnice Čakovec, pojašnjava Damir.
– Kao medicinskom tehničaru u Djelatnosti saniteta moj je zadatak
da skrbim o pacijentima koje prevozimo. Svaki tehničar ima svoju
torbu s osnovnom medicinskom opremom. Iako se možda nekima na
prvu čini da smo samo pratnja prilikom prijevoza pacijenata, to
nije točno. Ima tu raznih situacija kad moramo primijeniti svoje
medicinsko znanje, bilo da nekome pozli tijekom vožnje ili se
zagrcne pacijent u ležećem položaju. Usto, asistiramo liječnicima
prilikom premještaja pacijenata u zagrebačke bolnice. Ukoliko
naiđemo na prometnu nesreću obvezni smo pružiti prvu pomoć, do
dolaska ekipe hitne službe. Stoga i puno pažnje pridajemo
redovitim edukacijama i usavršavanjima te relicenciranju koje
prolazimo svakih pet godina. Također, prema potrebi, radim i kao
dispečer u Prijavno-dojavnoj jedinici Djelatnosti sanitetskog
prijevoza, otkriva nam naš sugovornik.
Kako ističe Damir, u radu s pacijentima treba imati puno
razumijevanja i empatije. Ima pacijenata koji su zahvalni te
pohvaljuju njihov rad, no ima i onih koji su ogorčeni jer vozilo
saniteta nije stiglo točno na minutu. Sanitet je tu da pomogne
pacijentima, dodaje Damir, a pri tome je ključna dobra
komunikacija. Dobra komunikacija, ali i kolegijalnost krase i
ostale zaposlenike Djelatnosti sanitetskog prijevoza, na čelu s
voditeljem Danielom Vinkom, za kojeg ima samo
riječi hvale.
Što se tiče voznog parka, otkriva nam Damir, on se zahvaljujući
angažmanu ravnateljice Vladimire Križaj-Grabant,
redovito obnavlja. No, s obzirom na prirodu posla, vozila su
prilično korištena te imaju prijeđenih i po 400.000 ili 500.000
km. Sva ona parkirana su na rekonstruiranom prilazu Zavodu za
hitnu medicinu Međimurske županije i Županijske bolnice Čakovec,
čime je pacijentima ujedno omogućen brži i sigurniji pristup
zdravstvenim ustanovama.
NOGOMET, ALI I MEDICINSKE TEME
Iako rodom iz Orehovice Damir već deset godina živi u Novom Selu
Rok, zajedno sa svoje dvije cure – životnom odabranicom
Monikom Bubek i kćeri Zorom
(10). Budući da je i Monika po struci medicinska sestra te radi
kao primalja u rodilištu Županijske bolnice Čakovec, Damir nam
otkriva kako su medicinske teme zastupljene i u privatnom životu,
no ne u prevelikoj mjeri.
Nakon napornog dana na poslu, kako kaže, ispušni ventil mu je
nogomet te igra za veterane NK Omladinac Novo Selo Rok. No, rado
prati i utakmice seniorske momčadi.
– Veliki sam nogometni fan. Pratim sve klubove, a najdraži mi je
NK Hajduk. Jednom godišnje obavezno s obitelji odem na Poljud
kako bi i uživo pogledao utakmicu. Naravno, cure se najviše
vesele Baćvicama, kroz smijeh nam priznaje Damir.
Osim Hajduka pri srcu mu je i Manchester United te je nekoliko
puta posjetio Englesku, ali i Španjolsku.
– Tri puta sam bio na Old Traffordu, stadionu mog omiljenog
kluba. Jednom sam posjetio London kad su igrali na White Hart
Laneu protiv Tottenhama, gdje sam bio s Robertom
Knjazom i ekipom, kad smo dobili karte od Luke
Modrića i Vedrana Ćorluke. Bio sam i na
utakmici kad je Manchester igrao protiv Fulhama, a posjetio sam i
Barcelonu, ponosno nam otkriva naš sugovornik.
Svoj sportski duh prenio je i na kći Zoru koja trenira rukomet u
ŽRK Zrinski te ju vikendima često prati na utakmice. Pored toga,
nađe i vremena da pomogne tati u održavanju vinograda u
Podravini, a rado se odaziva i na akcije dobrovoljnog davanja
krvi. Kako kaže, uz dobru organizaciju sve se stigne!