Kada je riječ o potrebama djece koja su na svijet došla s teretom poremećaja, bolesti i oštećenja, svima su puna usta podrške – na deklarativnoj razini
Da nije tako, ne bi javnost gutala svjedočanstva koja iskaču s portala, priče o mališanima s razvojnim poteškoćama koje u njihovim sredinama vrtići ne žele. Takvih slučajeva ima od Slavonije do Zagore i dalje, ali ima jedan komadić zemlje na ovom dijelu planeta gdje se to ne može dogoditi. U Međimurju. Pohvalimo se time! Ne samohvale radi, već da bismo druge naveli da krenu našim primjerom.
Međimurska županija korača budućnošću po skrbi za djecu s poteškoćama. Pomoć je na svakom koraku, a naša Županija jedina je u Hrvatskoj koja financira (i) rad asistenata u predškolskim ustanovama. Ne od jučer niti prekjučer, već dulje od osam godina.
Mali učitelj
Mark je četverogodišnjak, jednako drugačiji kao i svaka bubamara iz tako nazvane skupine u Dječjem vrtiću Belica. Samo što nad njim bdije više očiju. Uz odgojiteljice Irenu Lesjak i Viktoriju Štukelj, Markov razvoj potiču te budno prate drugi stručni djelatnici ove ustanove, kao što u njegovu razvoju aktivno sudjeluje i osobna asistentica Valentina Baksa Barbaš.
Valentina Cerovec dječakova je majka. Bez zadrške s javnošću dijeli gorko iskustvo suočavanja s autizmom. „Mnogo čitam o iskustvima roditelja koji dijele našu sudbinu i često u njima pronalazim korisne informacije. I zato, ako moje riječi ikome u sličnoj situaciji barem malo pomognu, bit će mi drago“, kaže Valentina Cerovec, koja se prije dvije godine suočila sa stručnom procjenom stanja svog djeteta – poremećajem iz spektra autizma: „Naplakala sam se… Ali, istoga dana sam reagirala i povezala se sa svim dostupnim stručnjacima koji mom djetetu mogu pomoći. Markov ostanak u vrtiću ne samo da nije bio upitan, već su me odatle i usmjerili na putove dodatne pomoći, čim su uočili odstupanja u Markovu ponašanju. U dvije godine moj sin je od neverbalnog dječaka dosegnuo točku u kojoj je kadar obaviti sve zadatke u vrtiću“, kaže Valentina.
Markova asistentica svjedoči da u zadnje vrijeme Marku sve rjeđe treba ‘uskočiti’ s nekim oblikom pomoći: „Jako je napredovao, prihvaća pravila, komunicira, a zadatke izvršava bez otpora, što je izvor velike radosti za sve nas“, kaže Valentina Baksa Barbaš, koja već devet godina ustraje u poslu asistentice u vrtiću. „I sama sam majka troje djece pa mi odgovara radno vrijeme, no posao pomagača djetetu s poteškoćama ne može raditi nitko koga srce ne dovede u to“, dodaje Markova desna ruka.
Zna li Mark da je drugačiji?, pitam njegovu majku: „Ne znam“, odgovara. A na pitanje čemu stremi i čemu se nada u budućnosti, oči joj zamagljuju suze: „Dio mojih nadanja već se ostvario, zato vjerujem da će doseći i neovisnost o meni u odrasloj dobi. Ni Mark ni ja, niti jednog trenutka nismo ostali bez podrške i to je neprocjenjiva vrijednost naše sredine“, kaže majka.
Ostale bubamare, Markovi prijatelji iz vrtića – za razliku od odraslih – znaju sve. Znaju da Mark nije „drugačiji“ i snažno ga drže ravnopravnošću u skupini, ističe ravnatelj Dječjeg vrtića Belica Nenad Novak.
Djeca ne potenciraju razlike, to čine odrasli. Pomoći Marku za svaku je malu bubamaru najnormalnija stvar na svijetu, jednako kao i oštrije se izboriti za igračku, ako treba, i kod Marka. „Djeca su u stanju anticipirati događaj u kojem će Mark trebati njihovu pomoć i u tome su nepogrešivi. Mark je mnogo naučio i svladao u dvije godine, ali mi svakog dana još više naučimo od njega. Mark nas čini bogatijima“, kaže ravnatelj Nenad Novak. Dodaje da je Međimurska županija u ovom području daleko ispred ostalih u Hrvatskoj i ističe se kao primjer visoko civilizirane, snažne sredine.
Vrtuljak vremena
Mark nam je na dječjem igralištu rado pozirao, dijeleći osmijehe poput prave zvijezde, okružen ‘rojem’ bubamara, svojom „vrstom“ koja vidi srcem, dok ih mi, odrasli, pripremamo za doba života u kojem će tu iskonsku vještinu nepogrešivosti – izgubiti. Mark će biti jedan od rijetkih koji će je možda zadržati i u odrasloj dobi zbog fascinantne moći fokusiranja – koja se u našem dobu naziva poremećajem, a tko zna kako će se zvati u budućnosti, s obzirom da – ne tako davna – prošlost nije imala ni naziv za Markove moći.
Valentina Cerovec i njezin suprug podižu i starijeg sina, mališana koji je sa samo šest godina života ‘odrastao’ i preuzeo ulogu bratova zaštitnika. U trenutku kada se obitelj našla oči u oči s autizmom, otvorio se nepoznat kolosijek kojim putuju čvrsto držeći svog Marka u krilu. Dok god su na dionici koja prolazi Međimurjem, Mark ima svoje sigurno mjesto pod suncem.
Autor: Željka Drljić
