S Leonom Hermanom mnogim posjetiteljima započinje putovanje u svijet gdje se stvarnost prepliće s mistikom legende, gdje stoljeća krvi i patnje šapuću o snazi čovjeka i njegova traga uklesanog u vremenu
„Smatrate da sam i ja blago Riznice? To je veliki kompliment“, kaže 25-godišnji Leon Herman iz Pribislavca, prvostupnik kulturologije, zaposlenik Muzeja Međimurja Čakovec, koji posjetitelje osmijehom dočekuje u utvrdi Staroga grada u Čakovcu, na vratima Riznice Međimurja, našega muzeja s dušom.
S Leonom Hermanom mnogim posjetiteljima započinje putovanje u svijet gdje se stvarnost prepliće s mistikom legende, gdje stoljeća krvi i patnje šapuću o snazi čovjeka i njegova traga uklesanog u vremenu.
Riznica, nastala u najvećoj investiciji Međimurske županije u kulturu našega kraja ikada, prerasla je svoju vrijednost izraženu novcem. I intenzivno raste otkad je, prije gotovo tri godine, rođena. Međimurske ruke su je izgradile, znanje naših ljudi formiralo je stalni postav nematerijalne baštine, koji je – znate svi – struka proglasila najboljim u Hrvatskoj. Trenutno, u Riznici raste „temperatura“ zbog iščekivanja: postav je ušao u finale izbora za najbolji muzej Europe i rezultati će biti objavljeni u svibnju, na proglašenju u Portugalu. I kakav god bude ishod, plasman među najbolje, vatromet je u čast 70. obljetnici osnutka Muzeja Međimurja.
Mnogima je mladi recepcionar Riznice, Leon Herman, zapeo za oko zbog srdačne komunikacije, a njemu su muzeji i umjetnost još u djetinjstvu zapeli za srce. Prije dvije godine zaposlio se u MMČ-u, kao recepcionar-čuvar, i u suvenirnici Riznice dočekuje posjetitelje, poslužuje ih, upućuje, prodaje ulaznice i otvara vrata koja vode u nepreglednu daljinu prošlosti i uzbudljive susrete s njezinim tragovima.
– Tijekom odrastanja, u srži mojih interesa uvijek je bila umjetnost i to u njezinom najširem smislu: od glazbe i književnosti do likovne umjetnosti. Istražujem suvremene oblike umjetničkog govora, postmodernističke forme i internetsku umjetnost. Život mi je pružio priliku raditi tamo gdje umjetnost stanuje i uživam u tome“, kaže Leon Herman.
Najsretniji je – dodaje – kada su posjetitelji oduševljeni viđenim: „Ovo je najljepše mjesto za rad u Međimurju! Sretan sam kad u očima posjetitelja prepoznam zadovoljstvo i kada vidim da, primjerice, kupovinom suvenira žele sačuvati od zaborava doživljaj ili ga podijeliti s nekim bliskim.“
Mladić tečno govori njemački i engleski jezik, te strani posjetitelji, kojih najviše dolazi iz Austrije, Mađarske i Njemačke, nisu zakinuti za vedrinu kojom Leon plijeni i koja zvonko odjekuje na svakom jeziku. Mađari su, kaže Leon, posebno zainteresirani za Zrinske kao povijesni most između naše i njihove zemlje.
PLAMEN ŽIVOTA
Leon raspolaže i visokom razinom informatičke pismenosti te rado pomaže kolegama u raznim situacijama pa i onda kada računala otkažu poslušnost, otkriva ravnateljica MMČ-a Maša Hrustek Sobočan, ističući da su Leonove vještine dragocjene u kolektivu, ali njegov duh je nezamjenjiv jer je jedinstven.
Svoj prvi susret s Riznicom, Leon je doživio vrlo emotivno:
– Svidjela mi se ‘na prvi razgled’. Koncept je uistinu sjajan! Nije konvencionalan, a interaktivni sadržaji postavu daju notu suvremenosti. Muzeji se moraju mijenjati i prilagođavati vremenu, a naša Riznica je muzej budućnosti“, smatra Leon. Na pitanje koji bi kutak ipak izdvojio kao najdojmljiviji kaže: „Tamnice. Imaju atmosferu i emociju. Mislim da malo koga ostavljaju ravnodušnim. Pri prvom susretu, fascinirale su me lutke iz tamnica zbog snažne ekspresivnosti koju isijavaju. Poseban dojam na mene je ostavio utamničeni kmet, svjedoči Leon. Kaže da je u liku uznika prepoznao nešto duboko ljudsko, jer u toj tamnici nije prikazan samo zatočenik iz davnih vremena, već povijest ljudske patnje.
Ima ljudi koji u životu iskuse tamnicu bez rešetaka, ali ‘opremljenu’ nevidljivim, moćnim okovima. I Leon je među njima. Cerebralna paraliza mogla mu je oduzeti riznicu životne radosti. Mogla mu je oduzeti samopouzdanje i izbrisati osmijeh koji zavole svi koji ga sretnu. Mogla ga je zatočiti. No, to se nije dogodilo.
– Invalidnost ne mora nužno obilježiti čovjeka. To je stanje, a ne osoba. Stanje koje ne možeš izbjeći i s kojim se moraš nositi, ako ti je dano, ali ja sam i Leon Herman, koji ima svoje interese, svoje vještine, svoje nade, svoje planove. Imam svoju prošlost protkanu snagom mojih roditelja, kojima sam beskrajno zahvalan na silnoj energiji kojom su se borili za mene, na svim vrijednostima kojima su me podučili. Svjestan sam da me ljudi katkad doživljaju i kroz sažaljenje ili neku mješavinu sažaljenja i empatije. Susretao sam i ljude koji se iznenade kad progovorim, jer zbog neznanja, cerebralnu paralizu vezuju isključivo uz intelektualne poteškoće. Nema razloga da se na te ljude ljutim.
– Pragmatik sam, mene je teško povrijediti. Ljudima želim objasniti, želim da vide sve što stoji iza mojih fizičkih poteškoća, da vide tko sam zaista“, smatra Leon i u snažnom, završnom akordu razgovora imenuje izvor svoje energije – plamen života : „Po prirodi se volim dokazivati. Točno je da moram uložiti znatno više snage od zdravih ljudi, ali to ne mijenja činjenicu da se želim dokazati. Iskušavanje vlastitih granica, moj plamen života, doveo me na prag Riznice. Zasad se vidim tu, ali vrata budućnosti širom su otvorena. Možda jednom zavirim i u neki drugi svijet.
Autor: Željka Drljić
