U kući je živjelo pet generacija i sve je očuvano kao nekad
Prije deset godina Marina Murk (62) naslijedila
je od roditelja, Antuna i Sabine Strahija (rođ.
1924. god.), staru obiteljsku kuću. I dok bi se neki mladi u
takvim situacijama odlučili za rušenje i prodaju djedovine,
zajedno sa suprugom Vladom (63) odlučila ju je
obnoviti, udahnuti joj starinski štih i prikazati mlađim
generacijama kako se nekad živjelo na međimurskom gruntu. Iako su
u njoj živjele brojne generacije njezinih predaka, obnova i
revitalizacija ipak je bila nužna. Da bi je sačuvali od zuba
vremena u pomoć su priskočili brojni vrsni majstori koji su pod
stručnim nadzorom supruga Vlade odradili zaista vrhunski posao
koji brojne posjetitelje ostavlja bez daha. Nakon deset godina
mukotrpnog odricanja i ulaganja Međimurska hiža starina obitelji
Strahija, Nedeljko i Murk spremna je za prihvat posjetitelja.
Nedavno su je posjetili i učenici drugog razreda Osnovne škole
Podturen s učiteljicom Ljiljanom Ovčar i ostali
oduševljeni.
– Međimurska hiža starina do sada nije bila otvorena za javnost.
No, nakon što smo radove priveli kraju tkogod želi može je doći
razgledati. To nam je i bio prvotni cilj, da sačuvamo kuću za
nove generacije koje dolaze. Obnavljali smo je isključivo
vlastitim sredstvima, a svojim znanjem pomagali su nam iskusni
majstori, dok je suprug sve rukovodio. Kuća je zaista specifična.
Grunt izgleda onako kako su nekada izgledali, ima drvarnicu,
kuržnjak, zdenac…, rekla nam je Marina.
– Obnova kuće i sami radovi išli su dio po dio, prostorija za
prostorijom, kako smo imali novce. Nismo čekali da dobijemo pomoć
od drugih, sve smo sami odradili. U jednoj je prostoriji otpala
žbuka do pola zida i to već u prvoj godini obnove pa smo se prvo
prihvatili žbukanja. Uz to, trebalo je obnoviti stolariju i
fasadu. Srećom, poznajemo vrhunske zidare, majstore i keramičare
koji su fantastično odradili posao, do najsitnijih detalja. Ono
što je još preostalo je hidroizolacija, no kako je riječ o
velikoj investicija morat će pričekati neka bolja vremena,
napomenula je.
PREKRASNO DJETINJSTVO
Za kuću je vežu lijepe uspomene iz djetinjstva.
– U kući nas je živjelo osmero: roditelji, petero djece i baka.
Živjeli smo skromno, ali nam ništa nije nedostajalo. Bili smo
vrlo religiozni. Uvijek smo se okupljali za Božić, Uskrs ili
rođendane. Mama je znala ispeći zdigane štruce i kruh i to nas je
čekalo na kauču. Imala sam nevjerojatnu roditeljsku ljubav i
prekrasno djetinjstvo, prisjetila se naša sugovornica.
– Jako volim i poštujem braću i sestre. To su: Slavko
Strahija, Stjepan Strahija,
Nadica Strahija Knapić i
Ljubica Strahija Kolarić. Vrlo sam im zahvalna
što su mi darovali kuću, naglasila je.
Kuća ima sedam prostorija i dva podruma.
– Nekada nije bilo hladnjaka pa su podrumi služili kao mjesta u
kojima smo čuvali hranu. Tu su bile lodrice pune masti. Imali smo
pet krava i tu smo čuvali mlijeko i sir, ali i zimnicu i krumpir.
To nam je bio špajz, objašnjavala nam je Marina pokazujući
specifičnosti gradnje podruma. – Pogledajte ovaj podrum. Sve je
boltano. Tu nema armature i tako smo ga ostavili. Podrum nema
prozore, već otvore za ventilaciju, a ulaz u podrum krasi
obiteljski grb.
Na ulazu u kuću nalazile su se oronule stepenice koje su
obnovili, a u njih su ugrađeni najdraži predmeti Marininih
roditelja: mamina šalica i pribor za jelo te tatin alat.
– Ovo je bila prva hiža i u njoj sam ostavila sve izvorno kako su
čuvali moji roditelji, ponosno nam je pokazivala prvu prostoriju
– Tu su masivni drveni ormari prepuni stare odjeće, kreveti s
posteljinom od perja, kolekcija šešira mog oca. Svaki detalj mi
je poseban i drag. Čuvam ‘guzajnke’ moje majke koje je sama
izrađivala, imam i onu u kojoj se udala. Čuvam i njezinu šivaću
mašinu, škare, naočale. Školovala se za šnajdericu u Mačkovcu.
Tata je radio 15 godina vani, u Tirolu, i čuvam njegove putne
torbe. Sjećam se da je kući dolazio samo dva puta na godinu, za
Božić i tijekom ljeta, objašnjavala nam je naša sugovornica.
– Kroz dan smo boravili u jednoj prostoriji. Tu je bila velika
krušna peć, zidani šporet i krušna pećnica za kruh gdje je mama
tjedno pekla kruh za veliku obitelj. Na drugoj strani bila je
improvizirana kupaonica s metalnom kadom. U sobe smo išli samo na
spavanje, pojasnila nam je.
Vaze, kace, prvi drveni sudoper, drvena izrezbarena škrinja u
kojoj se čuva svečana odjeća koja se nosila nedjeljom kad se išlo
na misu, molitvenici i dokumenti iz kraja 19. stoljeća, samo je
dio bogate ostavštine koje Marina i Vlado pažljivo čuvaju od
zaborava. Većina predmeta je obiteljsko nasljeđe, a nešto su im
poklonili građani.
BEZVREMENSKA LJUBAV
Marina i Vlado Murk zajedno su više od četiri desetljeća.
– Vjenčali smo se 1980., a godinu kasnije roditelji su nam
darovali zemljište na kojem smo počeli graditi kuću. Bilo je
teško. Radila sam kao službenica, a suprug na Elektri, nismo
imali auto. Roditelji su nam čuvali djecu, a kad bi nakon posla
došli kući prvo smo išli raditi na polje, kako bi pomogli mojim
roditeljima i na taj im način zahvalili što paze djecu. Nekada
nije bilo vrtića u svakom mjestu kao što je to danas. Naradili
smo se kroz život i kad smo prije tri godine stekli uvjete
odlučili smo se za prijevremenu mirovinu, rekla nam je Marina.
Osim brige o staroj kući uređuju i održavaj svoju kuću i
okućnicu. Imaju veliki cvjetnjak, povrtnjak i voćnjak, a obrađuju
i vinograd. No, najsretniji su u krugu obitelji. Ponosni su
roditelji dvoje djece. Maja Murk Gotal je
medicinska sestra na Odjelu neurologije Županijske bolnice
Čakovec. Udana je te sa suprugom Goranom ima
dvoje djece Jakova (15) i Janju
(14). Sin Luka je magistar kineziologije, trener
s višegodišnjim iskustvom u individualnom i momčadskom radu te
otac djevojčice Matije (6).
– Želja mi je da ovu kuću ostavimo našoj djeci, prvenstveno
unucima. Pokazali su nam zaista veliku podršku, a sada je to
mjesto gdje održavamo razna obiteljska druženja i slavlja, dodala
je Marina. – Naravno, svi građani su dobrodošli i slobodno mogu
razgledati hižu i stari grunt. Oni stariji sigurno će se
prisjetiti svog djetinjstva, a mladi pak iz kuće u kojoj je
prošlo pet generacija mogu štošta naučiti o tome kako se nekad
živjelo u našem kraju, poručila je za kraj.
