- Tamo gore je drugi svijet. U planinama svi su prijatelji, pozdravljaju se i rado pomažu - otkrila nam je Ranka Šušteršić
11. prosinca obilježava se Međunarodni dan planina. Tim povodom razgovarali smo s Rankom Šušteršić, inženjerkom medicinsko laboratorijske dijagnostike i dugogodišnjom članicom PD Bundek iz Murskog Središća. S nama je podijelila sve čari tog stila života za koji su ona i suprug Zorko dobili priznanja “Zlatni znak” Hrvatskog planinarskog saveza povodom 20 godina aktivnog i uspješnog promicanja planinarstva.
– Planinariti smo počeli davno. Evo, prošle su već 23 godine, započela je svoju priču Ranka Šušteršić iz Murskog Središća, članica tamošnjeg Planinarskog društva Bundek – U početku su nas ljudi čudno gledali. Provirivali bi kroz zavjese misleći ‘tko su ovi i kuda idu s tim štapovima’, no tijekom godina to se promijenilo te mogu reći da se sve više građana uključuje u planinarenje, osobito u Vincekov pohod.
U planinarsku avanturu upustila se zajedno sa suprugom Zorkom, a u mislima joj je bila samo jedna želja – da se popne negdje visoko, na planinu kao što je Triglav, i bude među oblacima, zaneseno nam je pričala.
– Mi smo taj Triglav osvojili u prvoj godini planinarenja. Nisam ni bila svjesna koji je to zahvat, jer ipak riječ je o planini visokoj 2.864 metra, ali u dva dana odradili smo najviši vrh Slovenije. Moram priznati da od umora nisam znala hoću li sutra moći krenuti dalje ili ćemo morati zvati helikopter da dođe po mene. Bilo je zaista teško, ali ipak sam ga svladala i sretno stigla kući, ponosno nam je rekla.
Budući da je suprug rodom iz Lendave, gdje je proveo i radni vijek, u početku su se učlanili u tamošnje planinarsko društvo. Po osnivanju Planinarskog društva u Murskom Središću postali su i članovi popularnog Bundeka, a rado obilaze izlete i u organizaciji HPD Međimurje. U međuvremenu, završili su planinarsku školu i tečaj za markaciste.
U PLANINAMA JE NEKI DRUGI SVIJET
– Iza nas je mnogo lijepih izleta, po slovenskim Alpama, Velebitu, po jadranskim otocima… Pored niza manjih svake si godine zadamo i nekoliko većih, višednevnih izleta. Između ostaloga, bili smo u Rumunjskoj, na Kreti, planinarili smo po Mađarskoj, po Dolomitskim Alpama u Italiji, a bili smo i u Grčkoj na Olimpu na kojem su, prema mitologiji, živjeli bogovi. Popeli smo se na Musalu, najviši planinski vrh Bugarske i Balkana, visok 2.925 metara, pohvalila se svojim podvizima.
– Samo planinarenje dosta je zahtjevno, fizički naporno, ali mogu vam reći da sam se sa svakog izleta vratila emocionalno ispunjena, a fizički ispražnjena. I kad je drugi dan trebalo ići na posao, nije mi bio problem. Osjećala sam se odmornije i sretnije, negoli da sam za vikend ostala kod kuće cijeli dan ležati ili kuhati i peči kolače, dodala je.
– Osim što je dobro za zdravlje na planinarenju upoznajete nove ljude, družite se, saznajete nešto više o običajima drugih krajeva. Tamo u planini svi su prijatelji i sa svima se pozdravljate. Gore vlada neki drugi svijet. Ljudi su otvoreniji i pristupačniji i to me veseli, doznali smo od Ranke.
Unatrag godine dana je u mirovini, no i dalje se trudi održavati kondiciju odlascima na planinarenje, iako joj je epidemija koronavirusom pomrsila planove.
– Nedavno smo bili u Sloveniji. Veseli me što sam opet mogla planinariti i biti visoko na oko 2.500 metara jer tri godine nismo išli nigdje tako visoko. Osobito me veseli hodanje po kamenju. To mi je gušt, dodala je.
– Svaka je planina priča za sebe. Vi istu planinu doživite na jedan način kad se popnete gore i opet na drugi način, recimo, dva tjedna kasnije. Tako da sam prošla Triglav i drugi put, no onda je to bio ‘drugi film’. Sjećam se kad smo se penjali da sam bila zabrinuta kako ćemo se spustiti dolje, a onda mi jedan Slovenac odgovori ‘Je, gospa. Kak gor, tak i dol.’ Tako je i bilo. Dolje smo išli natraške, kazala nam je naša sugovornica.
HIROVITA PRIRODA
Osim što je očaravajuća i svojom pojavom oduzima dah, priroda
itekako može biti i hirovita o čemu nam je posvjedočila i naša
sugovornica.
– Jednom zgodom prilikom planinarenja u Austriji zamalo sam se smrzla. Išli smo u jedan planinarski dom na preko 2.000 metara visine. Kad smo krenuli malo se naoblačilo i lagano je kišilo. Bio je početak rujna. No, kako smo se penjali sve više, kiša se pojačavala. Počeo je puhati hladan vjetar, a kiša je prerasla u susnježicu. Sve je bilo obavijeno maglom. Ništa se nije vidjelo, a pored nas je išla bujica vode. Bili smo mokri kao miševi i toliko promrzli da smo jedva stigli do planinarskog doma. Obuzelo me bunilo, nisam bila ni u stanju skinuti mokru odjeću sa sebe. Kad smo izuli cipele bile su pune vode, ispričala nam je svoje dogodovštine.
– No, takvi događaji te i osnaže. Kad smo pokisli i promrzli trebalo nam je puno energije i hrabrosti da uopće krenemo dalje, a morali smo ići jer ne možeš tamo ostati zauvijek. U takvim situacijama moraš biti hrabar, ustrajan i požrtvovan. A onda, drugi dan, dobili smo najljepši poklon! Granulo je sunce. Sve je bilo prekrasno, kao da se ništa nije dogodilo. Bujica od jučer zapravo je bila prekrasan potočić s mostićem. Sve je bilo plavo. Kao da je ovo neki drugi svijet. To je priroda i takvu je treba i prihvatiti. Vidjeti i onu lošu stranu, ali za nagradu uživati i u dobroj strani, nadodala je Ranka.
Među doživljajima koji se ne zaboravljaju su i noćni pohodi na planine, spavanje vani pod zvjezdanim nebom, ali i kasno vraćanje kući jer je autobus ostao bez goriva.
AKTIVNI I U MIROVINI
Nakon 30 godina rada u ambulanti u Murskom Središću te niz godina provedenih u Kliničkom laboratoriju Županijske bolnice Čakovec, Ranka Šušteršić i u mirovini jednako uživa u planinarenju. Svoju ljubav prema tom stilu života nastoji prenijeti i na unuke te nam se tako pohvalila da su zajedno već bili na Pohorju.
– Mnogim ljudima pokušavam približiti planinarenje, koliko je lijepo hodati i družiti se. Na takvim izletima upoznaš nove ljude i rađaju se nova prijateljstva s kojima možeš podijeliti sve čari planinarskog života, poručila je za kraj.