Prvi simptomi su vrtoglavica i mučnina, nakon toga dolazi do zamućivanja vida kao kod visokog tlaka te slijedi opća slabost, a smrt nastupa u vrlo kratkom roku. Neprimjetni ubojica je ugljični monoksid, plin bez boje i mirisa čije molekule se vežu na crvene krvne stanice te priječe da kisik dolazi do tkiva i organa, a svake godine u Hrvatskoj se njime otruje više ljudi
Međutim, opasni ubojica može se držati pod kontrolom i to
zahvaljujući redovitom čišćenju dimnjaka te redovitim servisima
plinskih bojlera, otkriva nam strahoninčanin Robert
Zver (49), poznati međimurski dimnjačar iz još poznatije
dimnjačarske obitelji. Uz Roberta, čišćenjem dimnjaka bavi se i
njegov brat Radovan Zver te bratići
Ivica Zver i Zdravko Zver, a tajne zanata u
obitelji se prenose s koljena na koljeno. Naš sugovornik je crno
dimnjačarsko odijelo obukao prije 31 godinu, a kako ističe,
dimnjake nije čistio jedino kad je služio vojni rok.
Posao dimnjačara često spašava živote i imovinu, ali nažalost
mnogi ga još shvaćaju olako.
–
Plinski bojleri se servisiraju po principu “uradi sam” uz pomoć
kućnih prijatelja, a dimnjaci se čiste u vlastitom angažmanu pa
kad ovlaštene osobe pokucaju na vrata, nastaju problemi. Ljudi
često kupuju i četke za čišćenje na sajmu pa sami “očiste
dimnjak”, a sve kako bi se uštedjela koja kuna. Međutim, zbog
nestručnog čišćenja je bilo situacija u kojima je došlo do
zapaljenja dimnjaka te posljedično samog objekta, a onda štete
bude velika. Pojedinci čak nakon takvih nesreća znaju nazvati pa
pitati da li možemo retrogradno izdati kakvu “potvrdu” da je
dimnjak bio stručno očišćen kako bi se namirila šteta od
osiguranja. To naravno ne dolazi u obzir, otkriva nam Robert te
dodaje:
– U poslu nailazimo i na probleme sa zapriječenim prolazima do
otvora dimnjaka, a ljudi često imaju i nepravilno ugrađene
odzračnike prostora. Bilo je i situacija kad su susjedi bili
posvađani pa je jedan drugome ugurao krpu u dimnjak, a jednom
prilikom u dimnjak je upala i vrana, doznajemo od Roberta. Sve su
to opasne situacije koje mogu uzrokovati neželjenim ishodom i
većinom se daju spriječiti, a uzrokuju i dodatne troškove. Zbog
nepravilnog održavanja i čađe u dimnjaku raste i potrošnja
energenata.
– Gašenje bojlera ili orošenost na keramičkim pločicama uz bojler
česti su znakovi upozorenja da nešto nije kako treba, ističe Zver
te dodaje da kod detekcije ugljičnog monoksida ponekad ne pomažu
ni namjenski detektori, pogotovo ako su kupljeni po niskim
cijenama na rasprodajama.
A upravo zahvaljujući detektorima, dimnjačarski posao se unazad
trideset godina i promijenio. Kako napominje Zver, danas
dimnjačari na vrata kucaju s profesionalnim mjernim uređajima za
detekciju monoksida čija cijena se penje i na više desetaka
tisuća kuna, a uz njih često u ruci bude i prijenosno računalo.
Naravno, dobra stara četka za dimnjak još uvijek nije isključena,
a u posljednje vrijeme je i sve više u upotrebi.
–
Zbog porasta cijena energenata obiteljske kuće se opet vraćaju
grijanju na kruta goriva, a i oni koji imaju grijanje na plin
često u dnevnom boravku imaju kamin, ako ništa drugo radi
ugođaja, doznajemo od sugovornika. Četke zato još uvijek ostaju u
“akciji” a posla je puno, za razliku od dimnjačara koji su
malobrojni.
– Stručno čišćenje dimnjaka je obaveza, a kazne za neočišćen
dimnjak mogu biti i do 2500 kuna. Međutim kad se zapali dimnjak
ili dođe do curenja monoksida s trovanjem, ljudi brzo dođu do
zaključka da sigurnost nema cijenu pa se odmah nađu novci i za
novi bojler i za čišćenje dimnjaka, ističe Zver. A priča o
dimnjačarima, gumbima i sreći?
– Još uvijek se prolaznici love za gumbe za sreću, ali možemo reći da dimnjačari ne donose sreću već spašavaju živote, zaključuje Zver.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3.526