Čakovečki likovnjak, predsjednik Likovnog udruženja Čakovec Toni Fažon, punih petnaest godina od posljednje izložbe, nedavno se predstavio javnosti izložbom "Kipci” u dovrani Scheier
Bio je to svojevrsni presjek njegova stvaralaštva unatrag
trideset godina kojim je obuhvatio nekoliko
ciklusa.
– Teme su bile različite, a bile su vezane uz neke moje trenutne
osjećaje, promatranje svijeta. Svaka od tih slika ima različite
nazive. Oni su provokativni, teme su provokativne u smislu da kod
posjetitelja izazovu određenu reakciju. Moje mišljenje je da
slika ne smije bit bez reakcije. Mora biti nekom lijepa, nekom
ružna. Ako na nju nemamo komentar ili nekakav osjećaj prema njoj,
znači da nije ispunila svoju svrhu.
Kako birate motive za svoja djela, teme za cikluse
slika?
Te
teme se stalno pojavljuju u mojoj glavi i samo je pitanje
trenutka, vremena kad se pretoče u djelo. Imam recimo sliku koja
pokazuje čovjeka koji kopa kraj kontejnera, a kraj njega je
vrećica trgovačkog lanca koji je par mjeseci nakon toga propao.
Dogodilo se zapravo da sam u pravom trenutku razmišljao o tome
koliko i kako veliki kapital velikog društva jede male
ljude.
Od kada silikate, crtate?
Od malena. Tada nije baš bilo bilo crtaćeg papira pa su u ono su
vrijeme sve moje bilježnice od hrvatskog do matematike bile
iscrtane. Kad sam imao kredu onda je to bio i asfalt, a kad nije
bilo krede tu je bila cigla. U srednjoj školi sam puno crtao.
Što najradije slikate?
Omiljeni motivi su mi ljudi, ljudsko tijelo, ono je fantazija,
savršenstvo nečega što je stvoreno na zemlji. Volim slikati ljude
u različitim pozama, to su obično neke sekvence i to me
oduševljava. Znam se uloviti da crtam šake, ruke, to me
oslobađa.
Imate li uzora bilo u umjetnicima ili pak u umjetničkom
pravcu?
Ja sam običan promatrač slika, ako mi se slika dopada, dopada
mi se, ne gledam prvo tko je autor pa onda donosim sud.
Nedavno sam imao prilike vidjeti Picassov rad i ostao sam
zadivljen. Vidio sam što je stvarao kao dječak, da bi sublimirao
svoje slikarstvo u novo slikarstvo, novo izražavanje. Ljudi znaju
na to reći ah to je lako, ali kažem im nek sami probaju. Primjer
kod nas je Edo Murtić koji je na kraju sveo svoje slikarstvo na
par boja, na par poteza. Čovjek kao slikar
raste.
Slikar ste amater, je li to izazovno,
zahtjevno?
Nije to teško biti. Likovnjaci amateri su zaljubljenici u
umjetnost i slikanje. Oni stvaraju, gledaju druge kolege, idu na
kolonije. Skupe koju kunu pa si kupe platno, boje stvaraju i
uživaju u tome. To su ljudi koji stvaraju jako lijepe slike,ljudi
različitih stilova, medija, ima nas svakakvih.
Može li svatko naučiti crtati, slikati, biti
umjetnik?
Svatko može naučiti da bude sam sobom zadovoljan, ali biti
umjetnik nije svakome moguće. Ljudi mogu naučiti slikati,
tehnički je sve moguće. Postoje ljudi koji rade fantastične
slike, ali to su majstorske slike, ne umjetničke. Umjetnik ne
podilazi publici.
Dugogodišnji ste predsjednik Likovnog udruženja
Čakovec…
Imamo 46 članova uglavnom iz Međimurja, ali i iz Varaždina,
Zagreba, Korčule. Jedno smo od rijetkih udruženja koje je opstalo
nakon raspada Likovnog udruženja Međimurja. Vjerujem da imamo
jednu od najdugotrajnijih likovnih kolonija na lokalnoj razini.
27 godina imati likovnu koloniju u kojoj je bilo preko stotinjak
akademskih slikara, preko 400 autora koliko je prošlo kroz
koloniju, mislim da je to poprilična brojka. Imamo i školu
crtanja i slikanja koja je počela 2007. godine, “Artelje”.
Zanimljivo je da smo u početku imali 27 polaznika, 22 odraslih i
petero djece, a sad imamo omjer pet odraslih i stotinjak djece.