Prosinac je razdoblje refleksije, vrijeme povratka u prošlost, period koji prethodi siječanjskim rezolucijama i obećanjima što će se promijeniti u našoj budućnosti
Nije stoga čudno ni što se razni trash partyji održavaju
upravo u ovo doba. Dobar je trenutak prisjetiti se nekih od
legendarnih mjesta na kojima su se nekad okupljali mladi i
slavili (uz) glazbu.
Jedno takvo mjesto svakako je i čakovečki diskač koji je smješten
bio na raznim lokacijama. O toj inicijativi razgovarali smo
također s legendom – Čakovčaninom Miljenkom
Milovićem, popularnim Milojem, koji je tada djelovao kao
DJ, tehničar, glazbeni izvor i još štošta.
Improvizirana disko kugla
– Moj prijatelj Damir i ja skupljali smo ploče. Uz pomoć teških
veza, mislim da je to bilo 1970., zakupili smo vatrogasni dom u
Putjanama. Tamo sam prvi put vodio disko. Bilo je to u zimsko
vrijeme, na sanjkama smo prečicom išli do doma preko polja. Imali
smo jednu žarulju u boji koju smo namontirali na staru grijalicu,
što smo uz pomoć šaltera mogli gasiti i paliti – to je bio naš
light šou! (smijeh)
Više improviziranih disko večeri bilo je krajem šezdesetih i
početkom sedamdesetih po selima, u zadružnim domovima, negoli u
gradu. Prvi je u Čakovcu, sjećam se, ispod Delikatese otvorio
Biber (Bajber). Tamo nisam ‘vrtio’ svoje ploče, ali sam među
prvima imao magnetofon, povremeno ga donosio, i s njega
reproducirao najnovije hit pjesme. Tada sam se već bavio
elektronikom, i doma sam, na dvorištu, postavio srednjevalnu
antenu od 30 metara. Tako sam mogao relativno kvalitetno loviti
‘Radio Luksemburg’. To je bila onda najpopularnija stanica koja
se slušala, prisjeća se Miloje. Noću je s te stanice snimao
novitete, jer je, kaže, tada bio puno bolji signal. Bajberov
diskač trajao je jednu zimsku sezonu, jer su se stanari bunili
zbog buke.
U sjevernom bastionu fortifikacije Staroga grada u Čakovcu 1972.
godine čakovečka mladež dobila je stalni prostor, za što su bili
zaslužni omladinski rukovodioci poput Dragutina Palašeka,
Milivoja Kossija, Stjepana Okuna, Franje Hertelendija…
Tako je započela era Rupe.
Sedam krasnih godina
– U Rupi sam redovno vodio disko subotom. U početku su se ljudi
okupljali oko 17-18 sati i svi su se već pobrali oko 22!
S godinama se to pomicalo… Uvijek je bila dupkom puna. Sami smo i
uređivali taj prostor, s obzirom na to da smo ga doživljavali
‘svojim’, naravno uz pomoć GK-a, Općine i ostalih organizacija.
Trebalo je svašta srediti – od micanja smeća do uređivanja
sanitarnog čvora, postavljanja drvene konstrukcije i stiropora
kako bi prostor imao bolja akustička svojstva i ostalog.
Izabrali su me kao DJ-a zato što sam imao ploče i opremu – u ono
vrijeme pojačala sam izrađivao sam, ne samo za sebe, već i druge.
To mi je bio biznis, pravio sam i zvučne kutije. Prijatelj mi je
elektronske elemente donosio iz Minhena.
Prostor je funkcionirao 7 godina, a zatim je zbog konstatacije
Zavoda za zaštitu spomenika kulture da se zbog vibracija tu više
ne smiju organizirati zabave diskač 1979. preseljen u dvoranu
Doma partizana. Tamo smo disko organizirali tijekom gotovo triju
godina, sve dok nije završen Centar za kulturu. Prostor za mlade
nije ni bio originalno predviđen u CZK-u, tako da se projekt
mijenjao tijekom izvedbe, objašnjava Milović, koji je nakon 20-ak
godina početkom 90-ih prestao voditi diskač.
Britanska top-lista
– Već su me u to vrijeme zvali “Japa”! (smijeh) Krajem
osamdesetih paralelno je funkcionirao i Pikač, klub koji je bio
smješten ispod današnjega Katoličkog doma. Tamo sam petkom i
nedjeljom vodio program, a u CZK-u subotom.
Budući da sam prvi u bivšoj Jugi sam napravio satelitski sustav,
namjenski sam kupio videorekorder od 2400 maraka s Hi-Fi zvukom
pa sam sa Music boxa snimao od 6 do 7 sati britansku top listu –
spotove – što sam od 8 do 9 puštao u Pikaču. To je ljudima bila
ludnica, jer je bilo nezamislivo sat kasnije imati stvari koje su
bile top u Velikoj Britaniji.
Čak je i Boris Leiner izjavio da se na glazbu
“navukao” slušajući stvari koje sam ja puštao. Bilo je nekoliko
“slojeva” onih koji su dolazili: primijetio sam da neki dolaze
ranije, dok su se ljudi tek skupljali, kad nisam puštao glazbu za
ples, već za slušanje. To su uglavnom bili tadašnji tzv.
levisovci.
Oni su voljeli izvođače poput Pink Floyda, Franka Zappe, Johna
Mayalla…, ističe Miljenko, koji je izabrao i prepoznatljivu špicu
kao znak da je vrijeme za čaganje i puštanje pravih plesnih
numera.
Radi se o stvari ‘Jig-a-Jig’ East of Edena, eklektičnoga
progresivnog rock benda, s primjetnim keltskim utjecajem.
Činjenica da se ljudi i dan-danas živo sjećaju te pjesme svjedoči
o odnosu koji su tadašnji posjetitelji diskača imali prema svojoj
kulturnoj instituciji.