Često daruje muškatle, baš kao i slike, i tada je tužna zbog rastanka, ali istovremeno i radosna
– Volim muškatle od djetinjstva i uzgajam ih više od 40
godina. Pričam sa svojim muškatlama, a napisala sam i
pjesmu o njima. Uvijek mi daju snagu te mi ublažuju tugu i brige.
Uz obitelj, one daju smisao mom životu i radujem se svakom novom
cvijetu. Često ih darujem i tada sam tužna, ali istovremeno i
radosna, baš kao i kad se odvajam od slike koju sam naslikala –
riječi su Spomenke Marciuš, umirovljenice iz
Nedelišća, pjesnikinje i slikarice.
Gospođu Marciuš posjetili smo 10. studenog, na njenim balkonima
sve je u crvenom. Nije to sasvim uobičajen prizor pa smo ju
upitali kako to da su njene muškatle tako otporne.
– Stvar je u tome da ih stavljam van već u ožujku, da se priviknu
na temperaturu. Vraćam ih unutra tek kad krenu minusi te su stoga
otporne. Neke su stare i šest godina. Zemlju ne mijenjam, već
samo dodam ono što vjetar optuše i dohranjujem ih. Traže vodu, da
se optrgaju stari cvijetovi, a najviše traže ljubav – priča nam
gospođa Marciuš, inače rođena Macinčanka.
Mamičin muškatlin
Trenutno ima 26 tegli, a u svakoj su dvije biljke. Topli dom tako
krase stotine cvijetova. Svojevremeno je za Kajkavski kalendar
napisala predivnu pjesmu Mamičin muškatlin, o starici koja živi
sama na starome gruntu, u trošnom kućerku.
V lukjastom storom loncu
Jen črleni muškatlin cvete.
Ona ga zalevle, ona ga pozi
Ž njim se spomina.
Muškatlin je jeni mož
Šterega je zdovja zgubila.
Muškatlin su jena deca
Koja su v stranjskomu svetu
Muškatlin su vnuki
Štere je nigdor v živo ne vidla.
Z muškatlinom Boga moli
Budi se i leže – dio je pjesme kojom je opjevala svoj
najdraži cvijet.
Pjeva li o sebi? Ili o svojoj majci? Ili pak o svim mamicama
Međimurja? Zasigurno su svi odgovori barem djelomično točni.
Gospođa Marciuš živi sa suprugom Stjepanom Marciušom. No iskusila
je tugu preranog gubitka.
– Prije tri godine preminuo je naš sin Emil
Marciuš. Preteško je kad dijete izgubiš… Potom je
krajem prošle godine preminula i majka Slavica
Perger. Htjela sam stati, nisam imala volje. Nasreću, tu
je kći Danijela Topličanec koja živi u
Strahonincu. Da nje nema… Ona mi je dala poticaj da vratim
svoje pjesme, boje i život – tužno zbori Spomenka Marciuš.
Emila Marciuša mnogi su znali, umjetničko mu je ime bilo Emil
Veliki. Ostavio je dubok trag u glazbenim vodama Međimurja.
Nije ih volio…
– Slušala sam sve njegove grupe i znala sve pjesme koje su
izvodili. I dalje pratim međimursku glazbenu scenu, znam nove
bendove, sve do punkrocka! – priča nam Spomenka Marciuš,
umjetnička duša i doista svestrana žena.
I ona je dugo bila u glazbi. Od početaka je bila članica
Pjevačkog zbora Josip Vrhovski i gotovo cijelo vrijeme,
petnaestak godina, njegova tajnica.
Za radnoga vijeka radila je, kaže, uvoz-izvoz u propalom Hrastu.
Ima malu mirovinu, ali tvrdi da se raduje svakom novom
danu.
– Sve si pišem. “Idemo neurologu, treba rebreca speći, skuhati
ručak, zapisati pjesmu, započeti sliku…” Sve to zapisujem u
veliku bilježnicu – kaže.
A njene slike, to je tek posebna priča. Uz pjesmu, slikarstvo je
oduvijek tu. Koristi akrilne, uljane i vodene boje, temperu,
prstima nanosi suhi pastel i fiksira ga lakom, a izrađuje radove
i od kože te od luščija!
– Ne pratim nikakav smjer. Slikam prema raspoloženju. Ako mi tako
dođe mogu jedan motiv naslikati pet puta zaredom – kaže te nam
pokazuje dio opusa koji broji više stotina radova!
Nazdravili smo gemištom od Urbanske kapljice njenoga brata
Marijana Pergera iz Macinca. I tad nam je,
zatomivši jednu tihu suzicu, na kraju se smijući, kazala:
“Nevjerojatno, Emil ni najmanje nije volio muškatle. Govorio mi
je da mu ih maknem jer mu smrde! Kaj bi mu čovek rekel…”
*Preuzeto iz Lista Međimurje br.
3578