U berbi kukuruza nadomak Dragoslavec Brega, to jest Novog Sela, zatekli smo Marijana Crnčeca
Marijan Crnčec je umirovljeni bravar iz
Dragoslavec Sela. Zatekli smo ga kako ubire klipove kukuruza u
polju između Dragoslavec Sela i Dragoslavec Brega. Bila je
iznimno topla srijeda, 11. listopada, pravo bablje ljeto. Topli
vjetar već je solidno prosušio klipove.
– Recimo da je dobro rodilo. Sam berem ovdje uz cestu gdje su
“špice” pa se kombajnu teže okretati. Doći će ovih dana, ali to
ne ovisi o meni. Njegov dolazak organiziraju oni koji imaju veće
količine pa onda svima pobere. Kukuruz je dobar za pobrati za nas
koji beremo cijele klipove.
No još se pomalo zori, nađe se pokoji zeleni list pa oni koji
prodaju zrno još čekaju – ispričao nam je gospodin Crnčec noseći
kantom klipove do omalene traktorske prikolice.
Bere za vlastite potrebe, većinu će “zašrotati” za kuniće i
kokoši. Polje kukuruza ima nekih 500 “klaftri”. I tako, riječ po
riječ uz polje kukuruza gospodin Crnčec počinje nam pričati svoju
životnu priču. Prvo spominje raspelo u Dragoslavec Selu koje je
nedavno po drugi put restarurirao – valjalo ga je “pošmirglati” i
iznova lakirati.
Svjetska bol
Mirno je, prava tišina i spokoj u pitomim brijegovima. No
razgovor nam potom nekako prelazi na situaciju u svijetu.
Gospodin Crnčec sve prati i boli ga što se događa.
– Teško mi je sve to gledati, od Ukrajine do Palestine, pa onda
ono što se dogodilo u školi u Beogradu… Životinje kad se bore,
one se bore za život, a što ljudi rade? Ne znam kako će sve to
završiti – priča te nam tada odaje svoj nadimak, koji je sasvim u
skladu s njegovim mirovnim uvjerenjima.
– Ako pitate za Marijana Crnčeca u Dragoslavec
Selu teško će tko znati. Svi me zovu Gandi, čak i supruga Marija.
Nadimak sam dobio krajem 80-ih godina prošlog stoljeća kad sam
montirao konstrukciju skladišta u Kišinevu u Moldaviji. Bili su
to dani, otišli smo na izlet u Kijev i na kupanje u Odessu –
otkriva nam otkud mu empatija za Ukrajinu.
Sa slovenskom tvrtkom za koju je radio prošao je čitavu Europu.
Rođen je u Dragoslavec Selu, ali je s 15 godina pošao u slovensku
školu. U Sloveniji je i dočekao mirovinu, u kojoj je osam godina
– nakon punih 40 godina radnog staža!
– Supruga je 15 godina bila sa mnom u Sloveniji, ali se ona
vratila jer smo gradili u Dragoslavec Selu. Djeca su nam ovdje
pošla u školu, a danas smo sami. Petar je u Ljubljani, a Petra u
Čakovcu – priča nam.
Supruga Marija je rodom iz obližnjeg Okruglog
Vrha. Kako razgovor teče dalje, tako i pošalice postaju
sočnije.
Dva dana previše
– Nemam gorice, pijem pa rad, to ne mogu reći. Kupim 200 litara
mošta, napravim vino i posle pijuckam po dva deci, to je
zadovoljavajuće. Ali nikoga ne silim u nesreću. Imam prijatelja
koji i više popije, ali je sramežljiv. Ponudim mu čisto ili
gemišt, a on odbije. A onda nakon dvije minute pita di je njegov
gemišt. Kad dođem na pivo iza dućana u Okruglom Vrhu isto vele:
“Evo Gandija!” Tamo sam živio samo dva dana, a i to je bilo
previše! – šali se gospodin Crnčec.
Pitamo ga kakav je život danas u Dragoslavec Selu. Kaže kako je
mnogo zapuštenih kuća, neke ruše, neke obnavljaju. Mirno je u
svakom slučaju. Za kraj, otkriva nam i kako zovu susjedno
selo.
– Stariji ljudi Dragoslavec Breg zovu Novo Selo, ali ne Rok! Ne
znam zašto, ali tako je to – kaže te dodaje još jednu pošalicu:
“Samo da me netko ne kazni što berem ručno sad kad budem u
novinama.” Kakva su vremena, više ništa nije nezamislivo…
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3573