Franjo i Zorica Zadravec marljivo obrađuju vrt i voćnjak koji im uzvraćaju svu ljubav
Franjo i Zorica Zadravec
žive u Vučetincu, na svom imanju koje su pretvorili u zelenu
oazu. Sve im uspijeva u divno uređenom vrtu koji poznaje samo
motiku. Viškove gospođa Zadravec srijedom nudi na čakovečkom
sajmu.
– Teško je nabrojati sve povrće koje trenutno imamo. To su
paprika, rajčica, krastavci, tikvice, grah, mahune, blitva,
mrkva, krumpir, luk, češnjak, zelje, peršin, pasternjak…
Kako je sezona čega tako to, nakon što nadijelimo djecu, nosim na
sajam. Imam svoje mušterije koje znaju da ne špricam – ispričala
nam je jednog lijepog dana početkom kolovoza.
Upravo je pripremala novu gredicu, za jesen. Posijala je
matovilac, još mahuna, ašlek, kasne tikvice te radič, lentivu i
endiviju. Kad stignu mrazovi stavit će “paučinu” i do dugo u zimu
imati svježe povrće.
– Svaki dan se borimo i mučimo, obiramo zlatice, postavljamo
karabit zbog voluharica… One kad napadnu u stanju su sve
pojesti te čak i korijenje voćkama pošklebati. Ne proizvodimo
mnogo, jer uz svu tu muku bila bi onda još veća žalost kad bi
propalo – dodaje njen suprug .
– A ja sam sretna što mi danas i on može pomoći u vrtu jer je od
prije nekoliko godina u mirovini. Tu kod nas vam je tako lijepo!
Idemo dolje u šumu brati kestene i vrganje – zadovoljna je
gospođa danas.
Trnovit put
Franjo Zadravec pak nam je potom pokazao rakije i likere koje
spravlja. Svojevremeno je nabavio mali kotlić i neku literaturu.
Izučio je zanat i danas radi sjajne rakije od dunje, breskve,
marelice, šljive, smokve, jabuke i kruške, a potom i likere s
ružom, bazgom, dunjom, jasnimom, borovnicom te nezaobilazni
orehovec.
– Tri do četiri mjeseca se namače za liker. Potom treba još dosta
vremena da liker dobije pravi okus, da se sve prožme. Ne radim
puno, 20 do 30 litara godišnje. Ali to mi je veliko zadovoljstvo.
Šteta što je toliko voćaka pomrzlo ove godine. Neće biti breskvi,
marelica, šljiva, kruški, trešnji … jedino je nešto jabuka
preživjelo – kaže.
I tako, sve izgleda bajno i sjajno. No, mnogo se toga krije ispod
površine. Životni put nije im bio posut laticama ruže, bilo je tu
i mnogo trnja za iskrčiti.
– Radila sam u šivaoni MTČ-ove tvornice rublja 25 godina i onda
se sve raspalo. Tvornica je otišla u stečaj i tad sam počela
obrađivati vrt. Ne znam kako sam uopće izdržala te godine
privatizacije. Neljudski su nas izrabljivali, samo si smio
gledati dolje i šivati. Tamo sam ostavila najljepše godine
života. Kod kuće pak su bila mala djeca, došle su uzbune, a mene
zovu da dođem subotom navečer biciklom iz Vučetinca šivati. Muža
nije bilo i sinovi su jedni druge čuvali – prisjeća se teških
dana Zorica Zadravec.
Sve nas je manje
A gdje je bio suprug? Bio je na ratištu. Radni vijek proveo je
kao kriminalist. Naravno, kad je krenuo Domovinski rat, kao
policajac je završio na ratištu i na njemu je bio od početka do
kraja, od proboja u Vukovar do mirne reintegracije
Podunavlja.
Nema što nije vidio, kako tijekom kriminalističkog staža, tako i
na fronti. No, ne priča mnogo o tome, već natoči još jednu i
kaže: “Sve to ostavio sam za sobom, radio sam više od 40 godina.
Nego, je li bolji liker s ružom ili dunjom?”
Imaju tri sina, četiri unuka i jednu unuku. No, kako to već
biva, ostali su sami. Djeca su zasnovala obitelji i otišla,
žive svoje živote i pišu vlastite zanimljive priče. No, nisu
zaboravili danas djeda Franju i baku Zoricu. Često su na
vučetinskom brijegu, pomognu što treba, unučad dolazi na čuvanje
i svi uživaju u ovoj oazi mira.
– Žalosti nas jedino što je sve manje starosjedioca, ljudi koji
tu žive. Ja sam sa susjednog brijega, a Zorica iz Vugrišinca.
Danas je od Mohokosa dolje deset kuća za redom prazno. Sve nas je
manje koji bismo tu živjeli. Stariji umiru, mlađi odseljavaju –
kaže Franjo Zadravec.
Kad su sinovi još bili djeca uzgajali su i kuniće, na stotine
kunića. Kaže nam kako su time djeci plaćali studiranje.
– Imali smo tada čak i svinje, svega je bilo. No, danas su nam
dovoljne kokice i vrt – zaključuje.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3564