ODLAZAK U MIROVINU

ODGOJITELJICE LJILJANA I SANJA Ljubavlju i strpljenjem oblikovale generacije djece te ostavile neizbrisiv trag u srcima mališana

Više od četiri desetljeća posvetile su odgoju djece u vrtićima. Što reći, osim veliko hvala!

Nakon više od 40 godina posvećenog rada u Dječjem vrtiću Cvrčak,
odgojiteljice Ljiljana Smiljanić i Sanja
Vincetić
kreću u zasluženu mirovinu. Ove iznimne žene
provele su cijelu karijeru brinući se o najmlađima i oblikujući
generacije djece s ljubavlju, pažnjom i strpljenjem. 

>> VRTIĆ CVRČAK Liljana Smiljanić, Sanja Vincetić, Smilja Grujić i Đulijana Matotek odlaze u zasluženu mirovinu

– Kad vrtim film unatrag naviru samo lijepe uspomene. U koliko
obitelji smo ušle u ta četiri desetljeća.  Koliko mnogo
života smo dijelile s tim obiteljima. To je nešto nevjerojatno.
Koliko je to dragih uspomena i fotografija, oduševljeno su
podijelile s nama ove dvije iznimne žene koje su još od rane
mladosti znale da se žele baviti odgojiteljskim pozivom. 

– Već od osnovne škole sanjala sam o zanimanju odgojitelja.
Međutim, to je bilo davnih 1970-ih godina. U to vrijeme nije bilo
dostupno toliko informacija o profesionalnoj orijentaciji, a
školovanje se provodilo u Zagrebu. Mlađeg brata sam izgubila,
ostala sam jedinka, i roditelji su vrlo strepili nada mnom i bili
skeptični oko mog samostalnog odlaska u Zagreb. Stoga sam
završila Ekonomsku školu u Čakovcu, i upravo kad sam bila
maturant,  na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu otvorio se
smjer Predškolski odgoj. Naravno, otišla sam na prijamni ispit,
položila i uspješno završila fakultet, ispričala nam je
Čakovčanka Ljiljana koja zadnjih 15-ak godina radi u Dječjem
vrtiću Maslačak u Martanama. 

– Od malena sam se rado igrala bebama i krpicama. Mama mi je
učiteljica, no radila je svega par mjeseci u struci jer su je
životne okolnosti dovele do toga da je radila u MTČ-u. Od malena
sam voljela djecu i, kako sam bila jedinka, stalno sam
roditeljima govorila da hoću brata ili sestru. No, mene su imali
dosta kasno te se nisu odlučili za još jedno dijete, što mi je
bilo jako žao. I danas imam prijateljicu s kojom sam odrasla od
treće godine života. Kao sestre smo, podijelila je s  nama
Sanja te dodala da ju je oduvijek zanimao rad s djecom vrtićke
dobi te da ponovo mora birati zanimanje opet bih bila odgojitelji
ili neko srodno zanimanje koje je vezano uz rad s djecom vrtićke
dobi.

GENERACIJE I GENERACIJE DJECE

Ljiljana i Sanja uspostavile su iznimno čvrste veze s roditeljima
i djecom tijekom svog dugogodišnjeg rada. Njihov entuzijazam i
strast prema odgoju djece osigurali su da svaki dan proveden u
vrtiću bude ispunjen smijehom i radosti. 

– Prva generacija djece s kojom sam radila u vrtiću danas su već
odrasli ljudi, pedesetogodišnjaci. Sjećam se maltene svakog
poimence, a među njima je bio i televizijski novinar i voditelj
Damir Smrtić. I dandanas kad se sretnem s njima
na ulici taj susret ne prođe bez zagrljaja i razgovora, otkrila
nam je Ljiljana, dok je Sanja dodala da neki od njih traže da
odgaja i njihovu djecu. Koliko su obilježile njihove živote
govori i podatak da djeca koju su odgajale rado organiziraju
obilježavanja pete ili desete obljetnice od završetka vrtića, kad
se s radošću prisjećaju vrtićkih dana.  

– Prva asocijacija na vrtić budi mi uspomene na ljetovanja u
Dramlju kojih, nažalost, danas više nema. Tu su i brojne završne
svečanosti, rad kazališne skupine “Trinajstići” koju smo osnovali
mi odgojitelji, a koja je desetljećima uveseljavala brojne
mališane. Naziv je dobila prema broju članova jer nas je
ispočetka bilo 13. No, nekako je to s godinama zamrlo, što zbog
podjele vrtića u dvije ustanove, a što zbog nesretne korone.
Pisale smo scenarije, imale svoje glumce, scenariste i
kostimografe. Sve smo radile same, i to je bilo vrhunski
napravljeno, s oduševljenjem nam je ispričala Sanja koju mnogi
znaju i kao voditeljicu Dječjeg fašnika, Dana zdravog osmijeha te
drugih manifestacija posvećenih djeci.  

S godinama su razvijale i svoju kreativnost, Ljiljana likovni
talent koji je gajila još od osnovnoškolskih dana kad je
razmišljala o upisu u likovnu akademiju, a Sanja glumački, ali i
glazbeni talent svirajući harmoniku i održavajući glazbene
radionice u vrtićima. Usto, 20 je godina bila mentor iz područja
glazbene kulture za studente predškolskog odgoja Pedagoške
akademije u Čakovcu te održavala ogledne satove demonstrirajući
studentima na koji se način obrađuje glazba u dječjim
vrtićima.   

VREMENA SU SE PROMIJENILA

Od prvog dana kad su zakoračile u Dječji vrtić pa do danas prošlo
je mnogo vremena. Uspoređujući nekad i danas, promijenili su se
ljudi, način života, ali i sama djeca.

– Da, djeca su se jako promijenila. U odnosu na nekad, danas je s
njima puno teže raditi. Unatrag 40 godina promijenilo se i
poštovanje koje su roditelji imali prema odgojiteljima, sam odnos
roditelja prema odgojiteljima, ali i  vrijeme koje roditelji
provode sa svojom djecom. Sad je nastupilo vrijeme stresa. Nitko
nema vremena, svi smo u žurbi, djeca su prepuštena mobitelima,
tabletima i crtićima, često puta neprimjerenim njihovoj dobi, a
sve se to odražava na njihovo ponašanje, rekla nam je
Sanja.  

– Današnja djeca ne znaju se posvađati, a ni pomiriti. Nema te
komunikacije među djecom kako je to nekad bilo. Nekad su bili
puno kreativniji i društveniji, a odnos roditelja prema
odgojiteljima je bio s puno više poštovanja. Već čim sam počela
raditi, s 21 godinom, imala sam poštovanje, iako su roditelji
djece bili stariji od mene, otkrila nam je Ljiljana.

– Današnji odgojitelji imaju puno ležerniji pristup. Mislim da
smo mi bile upornije i dosljednije. Promijenila se i struktura
obrazovanja. Danas je puno odgojitelja s višom stručnom spremom,
a sve se više preferira i visoka sprema. Vjerujem da će s
vremenom svi odgojitelji koji rade u vrtićima morati steći visoku
spremu. A to će, vjerujem, donijeti i više poštovanja prema
odgojiteljskoj profesiji, dodala je Sanja. 

– Poštovanje danas moraš steći svojim radom. Ti dijete vodiš od
treće godine, ili eventualno od jasličke dobi, pa do predškole, i
roditelji s godinama vide kvalitetu tvog rada. No, mislim da nisu
svjesni koliko truda, volje i želje je uloženo u to. Primjerice,
danas moramo uložiti puno više truda da suzbijemo agresivnost
koja se javlja kod trogodišnjaka, i to u drastičnom broju, a
nekad toga nije bilo. Nekad smo već u srednjoj grupi posložile
skupinu,  a sad to traje do starije grupe, odnosno dok nisu
zreli da shvate da nije primjereno lupati jedan drugoga. No, u
starijoj grupi možeš vidjeti rezultate svog rada. I koliko su
djeca uspješna u socijalizaciji dalje u školi, kakvi su učenici,
tu se vidi naš rad. 

Naravno, karakterne osobine ne mogu se mijenjati i zato se toliko
razlikujemo jedni od drugih. No, puno toga kreće od roditeljskog
doma, a mi smo tu samo da ispravimo neke ‘greške’, ako roditelji
žele surađivati, pojasnila je Sanja te dodala da je riječ o vrlo
stresnom i odgovornom poslu u koju je uloženo puno truda, ne samo
tijekom 6 sati rada s djecom, već i kroz niz edukacija,
usavršavanja, radnih dogovora, pisanja priprema … Dječji vrtić
Cvrčak, slažu se obje, puno pažnje pridaje tome te visoko drži
ljestvicu kad je riječ o daljnjem usavršavanju odgojitelja. 

Posao odgojitelja vrlo je stresan i odgovoran gdje je i jedna
sekunda dovoljna da se dogodi nešto loše, dijete se zagrcne
hranom, padne i ozlijedi se ili nešto treće, stoga je svaku
situaciju potrebno predvidjeti i spriječiti da do nje uopće ne
dođe, pojašnjavaju nam naše sugovornice. 

I same vrtićke grupe su se promijenile, nekad je u skupinama bilo
i do 40 djece, a danas 20-ak zahvaljujući Državnim pedagoškim
standardima za predškolski odgoj. 
– Povećao se i udio djece s teškoćama u razvoju koji polaze
redovne dječje vrtiće. Gotovo svaka skupina ima jedno dijete s
teškoćama, što čini udio od gotovo 5% djece. U odnosu na nekad,
to je jako puno, a posebno se vidi taj rast unatrag 15 godina,
rekla nam je Sanja.

– Prije 40-ak godina, kad sam počela raditi u dječjem vrtiću,
bila sam jedini odgojitelj u skupini. Spremačica je ujutro
primala djecu i poslijepodne ih otpuštala. Tek kasnije,
drugačijom organizacijom posla, za to je bio zadužen dežurni
odgojitelj, da bi se potom došlo i do toga da u skupni rade dva
odgojitelja, prisjetila se Ljiljana te otkrila da s kolegicom u
skupini uspješno radi zadnjih 14 godina.

NAJTEŽI JE RASTANAK

Nakon 40 i više godina rada u predškolskom odgoju Dječji vrtić
Cvrčak priredio je dirljiv oproštaj od odgojiteljica Sanje
Vincetić, Ljiljane Smiljanić, Smilje Grujić i Đulijane
Matotek
, koje su svoj radni vijek posvetile onim
najmlađima, i na taj im način zahvalio na suradnji, entuzijazmu,
volji i ljubavi koju su puna četiri desetljeća unosile u
kolektiv.

– Vrtić je moja druga obitelj. Tu sam provela najljepše dane svog
života te u mirovnu nosim samo lijepe uspomene, podijelila je s
nama Sanja te otkrila da joj je zadnji radni tjedan bio najteži,
naročito oproštaj od svakog djeteta i roditelja ponaosob. 

– Cijeli dan smo živjele za posao, i u privatno vrijeme, no to
nismo doživljavale tako. Kad radiš nešto što voliš, ništa ti nije
teško. Živjele smo za vrtić punih 40 godina, priznala nam je
Ljiljana.

– Bilo je predivno. Kao odgojiteljice uvijek smo se slagale i
imale podršku i razumijevanje ravnateljice Lidije
Varošanec
. No, starija generacija odgajatelja
polako odlazi u mirovinu, a dolaze novi, mladi ljudi, dodala je
Sanja te uputila poruku svojim mlađim kolegicama. 

– Odgojiteljima koji su odabrali tu profesiju kao svoj životni
poziv poručila bih da ga rade s puno ljude, savjesno i sa srcem,
kao što smo i mi, a tada će doći i rezultati. Nema ljepšeg
osjećaja od dječjeg zagrljaja, kad osjetiš da ti vraćaju svu
ljubav koju si im pružio. Tada se zaista osjećaš voljeno. Ili kad
dođeš u vrtić, a sva djeca pohrle u tvoj zagrljaj. Kad odgojitelj
dođe do toga da dobije takav zagrljaj, znači da je uspio. No,
moraš se cijeli dati u taj posao, inače nema uspjeha, podijelila
je s nama Sanja te dodao da ovo humano zanimanje ne bi mijenjala
ni za što na svijetu. 

I na kraju, dok se lagano zatvaraju vrata dječjeg vrtića po
posljednji put, uz iskomešane osjećaje, Ljijana i Sanja
prisjećaju se svih onih lijepih trenutaka i dječje iskrenosti,
ali isto tako osjećaju uzbuđenje pred novim poglavljem života
koje je pred njima. Mirovina će im omogućiti da se više posvete
sebi, svojim obiteljima i hobijima, ali će, sigurni smo, zauvijek
ostati u srcima svih onih koji su prošli kroz njihove tople ruke,
osjećajući se sigurno i voljeno. Ostavivši neizbrisiv trag u
Dječjem vrtiću Cvrčak, njihova će posvećenost i ljubav prema
djeci ostati kao vječni svjetionik koji će obasjavati put novim
naraštajima. Mi pak im želimo da im mirovina donese obilje
zdravlja, sreće i radosti, jer su to itekako zaslužile!

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije