Zahvaljujući pandemiji došlo je do novih kompleksnih pitanja vezanih uz rad. Evo što kažu stručnjaci
Cijepljenje je ključna zdravstvena mjera u borbi protiv
pandemije. No mogu li onima koji odbiju cijepljenje biti ugrožena
radna mjesta? Ima li ih poslodavac pravo tražiti potvrdu o
cijepljenju?
Ova tema je izrazito kompleksna. Cijepljenje nije zakonska
obaveza, stoga ga svaki građanin ima pravo odbiti. No s druge
strane, radnici imaju pravo na siguran rad, bez da strahuju za
svoje zdravlje. To nam je pojasnio i Krešimir
Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata.
”Tu i pravna struka ima oprečne stavove. S obzirom da ne postoji
nikakav zakon da se građani moraju obavezno cijepiti, temeljem
toga ne postoji mogućnost da poslodavac traži od radnika
informaciju je li se cijepio ili nije”, kazao je Sever.
”Drugi dio struke govori o radnicima koji su na drugoj strani.
Koji su se cijepili ili koji su u strahu od oboljenja, pa traže
od poslodavca da im osigura radne uvjete koje im je on dužan
osigurati i temeljem zaštite na radu. Oni drugi će reći da
nijedan propis unutar zaštite na radu nije regulirao to pitanje.
No poslodavac je dužan radniku osigurati takve uvjete rada koji
će omogućiti radniku raditi na siguran način. To onda nije vezano
samo uz to da mu ne padne nešto na glavu, nego i da se ne
razboli”, napomenuo je Sever.
To bi bilo zadiranje u privatne podatke
Svi znamo kako postoje i oni koji vjeruju cjepivu i oni koji mu
se protive. No to na kojoj ste strani ne bi smjelo utjecati na
vaš posao. Svi stručnjaci koje smo kontaktirali slažu se kako bi
takvo šefovo pitanje bilo zadiranje u privatnost.
Svoj status, neovisno o tome jeste li cijepljeni ili ne, svom
poslodavcu ne morate otkrivati. Na to upozorava i Agencija za
zaštitu osobnih podataka. Podatak o cijepljenju je zdravstveni
podatak i kao takav predstavlja posebnu kategoriju osobnih
podataka u smislu odredbi Opće uredbe o zaštiti podataka.
”Obrada takvih podataka je načelno zabranjena, stoga je za
njihovu obradu, uz pravni temelj, potrebno i postojanje jedne od
iznimaka iz članka 9. stavka 2. Opće uredbe o zaštiti podataka.
Cijepljenje protiv bolesti COVID-19 je dobrovoljno u Republici
Hrvatskoj te obveza cijepljenja nije propisana posebnim
propisima, stoga ni poslodavac nema pravni temelj na osnovu kojeg
bi zahtijevao od radnika potvrdu o cijepljenju”, poručili su iz
Agencije za zaštitu osobnih podataka.
S takvom ocjenom trenutnih propisa u RH slaže se i stručnjakinja
za radno i socijalno pravo iz Saveza samostalnih sindikata
Hrvatske.
”Poslodavac ni u jednom slučaju nema pravo pitati radnika/cu je
li se cijepio/la, odnosno tražiti na uvid potvrdu o cijepljenju.
Cijepljenje je dobrovoljno te je riječ o osobnoj odluci kojom
radnik/ca poduzima mjere za zaštitu svog zdravlja. Pravni propisi
na snazi ne daju pravo poslodavcu da traži takvu informaciju
pozivajući se na zdravstvenu ugrozu ili sigurnost kolektiva”,
poručila je Sunčica Brnardić, savjetnica za radno i socijalno
pravo pri SSSH.
Radnik dužan obavijestiti
Poslodavac ne može radniku koji se ne želi cijepiti uskratiti
povratak na posao ili primjerice prisustvo na
teambuildingu.
“U Hrvatskoj trenutno ne postoji na snazi odredba koja propisuje
obvezu gradana Republike Hrvatske na cijepljenje protiv COVID-19
virusa, te stoga ne postoji niti obveza gradana da se cijepe, a
samim time niti pravo poslodavaca da radnicima uvjetuju
prisutnost na poslu cijepljenjem, odnosno da zahtjevaju dokaz o
obavljenom cijepljenju”, kaže ugledni zagrebački odvjetnik
Antonio Volarević kojega smo zamolili za mišljenje.
”Samo zakonodavac, dakle Hrvatski Sabor, može propisati obvezu
cijepljenja. Budući da ne postoji zakonska obveza cijepljenja,
poslodavac nema osnovu, odnosno ne može zahtijevati od radnika da
dostavi potvrdu o cijepljenju. Slijedom navedenog, budući da
poslodavac nema osnovu za uskraćivanje radnicima povratak na
posao ili prisustvo na teambuildingu, mišljenja sam kako bi
postupanje poslodavca protivno naprijed navedenom predstavljalo
diskriminaciju radnika te bi primjerice odluka o izvanrednom
otkazu ugovora o radu bila podložna utvrđenju
nedopuštenosti pred nadležnim sudom”, ocijenio je za RTL.hr
Volarević.
Iako svi živimo u novonastalim okolnostima zbog pandemije, Zakon
o radu i dalje se mora primjenjivati. Iz Ministarstva rada,
mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike poručili su
kako je radnik dužan obavještavati poslodavca o okolnostima
mogućnosti širenja COVID-19 virusa.
”Naime, prilikom sklapanja ugovora o radu i tijekom trajanja
radnog odnosa radnik je dužan obavijestiti poslodavca o bolesti
ili drugoj okolnosti koja ga onemogućuje ili bitno ometa u
izvršenju obveza iz ugovora o radu ili koja ugrožava život ili
zdravlje osoba s kojima u izvršenju ugovora o radu radnik dolazi
u dodir”, napominju iz Ministarstva.
S druge strane, poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete za
rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje
radnika. Ako je radniku određena samoizolacija, pojašnjavaju iz
Ministarstva, poslodavac i radnik dužni su se u potpunosti
pridržavati izdanog odgovarajućeg akta na način kako to određuje
poseban propis.
”Rizik od zaraze virusom SARS-CoV-2 je prvenstveno
javnozdravstveni problem reguliran Zakonom o zaštiti
pučanstva od zaraznih bolesti, i u tom smislu procjenjivanje
rizika od zaraze obavlja Hrvatski zavod za javno zdravstvo te
daje smjernice i upute za pojedine sektore i djelatnosti.
Napominjemo da prema Odluci o proglašenju epidemije te obvezama
iz Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, poslodavac
treba pratiti upute Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te
preporuke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske i drugih
nadležnih tijela”, priopćili su iz Ministarstva rada.
No važno je i uzeti u obzir i kako svako radno mjesto nije isto.
Iz Ministarstva napominju da ako procjena rizika pokaže da
postoji rizik za zdravlje i sigurnost radnika zbog njihove
izloženosti biološkim agensima za koje postoji učinkovito
cjepivo, poslodavac radnicima treba ponuditi cijepljenje. To se
posebno odnosi na one poslove u djelatnostima u kojima izvori
bioloških štetnosti proizlaze iz procesa rada. To su primjerice
rad u zdravstvu, rad u kliničkim, veterinarskim i dijagnostičkim
laboratorijima, rad u pogonima za odlaganje otpada, rad u
pogonima za pročišćavanje otpadnih voda rad u pogonima za
proizvodnju hrane, rad u poljoprivredi, poslovi kod kojih dolazi
do doticaja sa životinjama i proizvodima životinjskog
porijekla).
No čak i onim zanimanjima u kojima je rizik od zaraze veći,
cijepljenje nije obavezno, te stoga poslodavac ne bi mogao
jednostranom odlukom odrediti radniku obvezu cijepljenja, niti bi
ne cijepljenje moglo predstavljati povredu iz radnog
odnosa.
Zakoni stoga trebaju biti nit vodilja svakom radniku koji se
zapitao koja su njegova prava u ovoj novonastaloj situaciji.
S obzirom da nitko nema pravo drugome narediti da primi cjepivo,
ali da postoje i oni radnici koji se boje zaraze, za sada je
možda najbolje i dalje držati distancu i paziti na vlastito i
zdravlje drugih što je više moguće.
”U ovom trenutku je prvo i osnovno da se ljudi i dalje
pridržavaju epidemioloških mjera. Da se drži distanca, da se
bude pod maskama, neovisno o tome da li se netko cijepio ili
nije. Sve dok zdravstvena struka ne kaže neko svoje mišljenje
koje bi bilo potkrijepljeno nekakvim propisima”, zaključuje
Sever.
Kako nam je objasnio odvjetnik Volarević, relevatne su dvije
odluke o ovom pitanju na europskoj razini. Na presudu u kojoj je
Europski sud za ljudska prava zauzeo stav da su češke
vlasti zakonom koji propisuje obvezu cijepljenja djece protiv
devet opće poznatih bolesti provodile politiku ”legitimnih
ciljeva zaštite zdravlja navodeći da cijepljenje štiti i one koji
primaju cjepivo i one koji ne mogu biti cijepljeni iz medicinskih
razloge” te ovise o kolektivnom imunitetu, te da su na taj način
”težile postići legitimne ciljeve zaštite zdravlja i prava
drugih”.
S druge strane, pojašnjava Volarević, Vijeće Europe je na
skupštinskoj raspravi na temu ”Cjepiva Covid-19: etička, pravna
i praktična razmatranja” odredio za potrebno ”osigurati da su
građani informirani da cijepljenje nije obavezno i da nitko ne
vrši politički, socijalni ili drugi pritisak da se cijepi, ako to
ne žele sami i osigurati da nitko ne bude diskriminiran zbog toga
što nije cijepljen.
Prema ovim odlukama, jasno je da je i Europa podijeljena, jer svi
shvaćaju važnost i prava na osobni izbor i važnosti sigurnog
boravka ne samo na poslu, već i u cjelokupnoj zajednici.