Svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje i stav, ali svatko mora biti svjestan posljedica istih
Pandemiji koronavirusa, s kojom se borimo skoro 9 mjeseci, ne
nazire se kraj. Svakim danom brojimo sve više zaraženih, ali i
preminulih od Covida-19. Na snazi je “polutvrdi lockdown” koji
zabranjuje bilo kakva veća okupljanja, zatvoreni su
ugostiteljski objekti, zabranjen odlazak u teretane, a sada
se sprema i zabrana napuštanja mjesta prebivališta, ali i zabrana
okupljanja ljudi iz više od dva kućanstva. Ograničena su misna
slavlja osim na Badnjak i na Božić. Situacija je, malo je reći,
ozbiljna – svi čekaju početak cijepljenja koje bi moglo trajati
cijelu iduću godinu.
Teške posljedice koronavirusa mogu imati i stariji, ali i mladi,
nikome nije svejedno izaći iz kuće bez maske, svakim pokretom
imamo osjećaj da ćemo ugroziti nečiji život.
Ipak, i dalje postoje ljudi kojima je cijela ta situacija
smiješna. Postoje oni koji se vole dobro našaliti na račun
preminulih i zaraženih od Covida-19. Tako smo nebrojeno puta
mogli vidjeti da su Hrvati ispod vijesti o promenulima stavili
emotikon koji se smije.
Kako nekome tuđa smrt može biti smiješna,
RTL je upitao psihologa Borisa
Hudina i direktoricu Centra
pozitiva Lidiju Černi.
Otuđenost, nepovjerenje i dvije vrste ljudi
“Otuđenost je već duže vrijeme problem suvremenoga čovjeka. I bez
koronakrize bili smo svjedoci užurbanosti, kroničnog nedostatka
vremena, zanemarivanju obiteljskih i
međuljudskih odnosa, kolegijalnosti, prijateljstava, obiteljskih
druženja i partnerstva. A sada nam kažu pa i naređuju da se
trebamo “distancirati”, da su nam su nam bliski ljudi “opasni”,
ugrožavajući, da su zbog virusa oni postali naši neprijatelji. I
to ne samo bliske osobe, nego i svi s kojima možemo doći u
kontakt mogu nam biti životno ugrožavajući. A kako je virtualno
postalo gotovo stvarno, tako su i virtualne osobe na društvenim
mrežama u tom kontekstu virtualna opasnost”, rekao je Boris
Hudina.
Dodao je kako je jedan od uzroka otuđenosti gubitak kontrole nad
svim informacijama na društvenim mrežama i u medijima -danas smo
više no ikad izloženi smo golemim količinama informacija svake
vrste. “Svjedočimo situacijama u kojima “struka” u bilo kojem
kontekstu (zdravstvenom, pravosudnom, tehničkom, političkom…)
prestaje biti autoritet. Toliko je različitih “struka” kojima se
ne može više vjerovati i koje
se međusobno preziru i mrze boreći se za vlastiti utjecaj, moć i
resurse. Stoga je u medijima i virtualnom svijetu sve veća
količina informacija koje ne možemo procesirati i kategorizirati
po važnosti i istinitosti, što nam onemogućuje određivanje
osobnih prioriteta. Sve to vodi u nesigurnost, a
manjak kontrole je frustrirajući, pa zato loše ocjenjujemo
informacije i reakcije sve manje ispravne. Gubimo povjerenje koje
se stiče isključivo komunikacijom s drugima. Komunikacija je,
trenutno, samo virtualna”, dodao je.
Lidia Černi smatra kako kao društvo ne možemo očekivati neku
vrstu kolektivne empatije, na način da svi imamo isto mišljenje
ili isti stav prema zaraženima, bolestima i umrlima
tijekom epidemije i to se treba razumijeti. Svatko reagira kako
zna i može. Važno je znati, kaže, da postoje uglavnom
2 vrste ljudi koji tako izražavaju svoje frustracije. Jedni su
oni koji potiskuju svoju ljutnu, nezadovoljstvo (mahom su to
ljudi koji su nezadovoljni sobom), mržnju, poznatiji kao
tzv. hejteri, kojima je svaki triger izvana dovoljan
da u njima izazove salve ljutih, vulgarnih, uvredljivih komentara
kako bi nekog ponizili ili ismijali.
Druga je kategorija još gora – to su ljudi koji imaju
funkcionalni problem sa izražavanjem empatije, imaju poremećaj
empatičnih osjećaja. Empatija nije svakom dana, a
u ekstremnim slučajevima neki boluju od tzv.empatičnog
deficitnog poremećaja (EDP) i to je velik problem za osobu.
“Takva su djeca naučila gasiti svoje osjećaje rano u djetinjstvo
do te mjere da ne mogu osjetiti ni vlastite emocije,
pa tako ne mogu suosjećati niti se povezati sa tuđim.
Naravno, postoje oni najgori slučajevi povezani s ozbiljnim
psihičkim poremećajima kao što su to narcizam, anti-socijalni
poremećaj ličnosti i psihopatija. I iz takvog se miljea isto
regrutiraju ti koji ili pišu hejterske tekstove ili šalju
te emotikone”, kaže Lidia.
Černi smatra kako su društvene mreže milje frustracija jer
vlasnici profila imaju status anonimnosti. “Čim se netko slaže s
vašom objavom, to je poticaj za izražavanje najnižih vrsta
osjećaja, pa se tako osjećaju slobodnima da izraze ono što
osjećaju – svu svoju frustraciju ljutnju, mržnju, nezadovoljstvo,
jad itd. Do sada smo već sve to mogli vidjeli na društvenim
mrežama diljem svijeta”, kaže vlasnica Centra pozitiva.
Boris Hudina, psiholog, smatra kako se ljudi ljute i komentiraju
na mrežama s ciljem da krivci promjene ponašanje
(npr. Stožer i mjere). “No kad su puni gađenja prema nekoj
osobi koja je manje vrijedna jer nije u istom vrijednosnom
kontekstu (manjine, nacija, politika, imunitet, dob, spol…) onda
je to prezir, koji još uvijek nije destruktivan za razliku od
mržnje. No kad meni netko radi zlo i izaziva u meni potrebu da
bude kažnjen, postajem aktivno ili pasivno destruktivan. Taj se
prezir, destrukcija i ekstremizam u stavovima jasno vide u
komentarima i emotikonima koji odražavaju stupanj moje
otuđenosti. I to ne samo zbog virusa, on je trenutno samo
prekriva jad i nevolju u vrijednosnom smislu u kojem se nalazi
društvo kod nas i globalno”, kaže Hudina.
Psiholog Hudina smatra da postoji ogroman problem s
emotikonima. “Neki post koji je informacija, makar
negativna, može me nagnati na lajk, pa iako se sa sadržajem
ne slažem, lajkam novu informaciju. Kao slikovno
pismo. Korona nažalost pridonosi jačanju navedenih
manifestacija otuđenja, pa možemo očekivati sve više
ljutnje, prezira i mržnje sa sukobima i destrukcijom”, kaže i na
kraju dodaje da su jedn od simptoma otuđenosti zavist i škrtost –
svi koji imaju više uspjeha (materijalno, poslovno, više
novca…) postaju na neki način naši neprijatelji koji ne
zaslužuju to što imaju. Oni koji to nemaju su loši, nevrijedni,
pa su stoga zavrijedili to što im se događa. Negativna energija
potiče prezir (loše se prezire) ili mržnju odnosno zlobu.
Na kraju je Lidia Černi rekla kako svatko ima pravo iskazati
svoje mišljenje, ali i da je svatko odgovoran za ono
izrečeno ili učinjeno. “To je nasljeđe ljudske slobode
izražavanja i to ne možemo braniti zato što nam se nečiji stav ne
dopada. To je nasljeđe demokracije. No moramo znati da
svatko ‘govori o sebi’ više no što možemo zamisliti, načinom na
koji se izražava”, kaže.
Danas su ljudi uplašeniji nego ikad ranije, depresivniji,
tjeskobniji, zabrinutiji – nitko sa sigurnošću ne zna što sutra
donosi. Moramo znati, kaže Černi, da onaj tko je ranije imao
problema “sa sobom”, ima ih još više – i to trostruko. To
najbolje pokazuju pretrpane psihijatrije po bolnicama
i psihoterapeutske ordinacije.
“No moram ipak reći da većina ljudi ima zdravu empatičnu
sposobnost komunikacije, odnosno reakcije na tuđu bol i
patnju. Mislim da nije dobro o drugima razmišljati sa
aspekta zle namjere, jer to je daleko od istine. Nema tu neke
namjere da se bude zločest ili zloban na nečiju patnju, već se tu
radi o pomanjkanju suosjećanja, odnosno psihičkim i emocionalnim
problemima tih i takvih kao što već rekoh a ne neke zle namjere”,
rekla je.