Desetke tisuća stanovnika koji žive uz granicu sa Slovenijom, gore od sjevera, od Međimurja, pa sve do Istre, pogodilo je zatvaranje granice pred koronom
Dva mjeseca nisam bila suprugu na grobu. Ne usudim se poći. Treba
imati neku nekretninu ili nešto preko granice, onda će te
pustiti, ali ovako ne daju. Neće samo zbog groba. Na crvenoj smo
liniji. Ne možemo ni po penziju. Nitko nas od naših ne pita kako
nam je, a poreze plaćamo – ogorčeno kaže Sonja
Klarić iz Rupe, pograničnog sela u općini Matulji u
Primorsko-goranskoj županiji. Kao i desetke tisuća stanovnika
koji žive uz granicu sa Slovenijom, gore od sjevera, od
Međimurja, pa sve do Istre, i nju je pogodilo zatvaranje granice
pred koronom.
Ni prije nije bilo bajno, granice između dviju država
zakomplicirale su živote, a otkako je Slovenija uvrstila Hrvatsku
na tzv. crvenu listu, nižu se nova svjedočanstva o svakodnevnim
problemima.
– Ljudi su ovdje familijarno povezani, roditelji i djeca, rođaci
i kumovi žive na obje strane granice. Sad svi uz granicu imamo
probleme jer ne možemo preko. Naši još i puštaju, ali njihovi ne.
To bi trebalo na državnoj razini riješiti. Berlinski zid je pao,
a sad dižu novi. Svi se čuvamo, svi pazimo, nosimo maske i držimo
rastojanje, ne idemo bez potrebe u trgovinu, disciplinirani
smo… Slušamo sve što Stožer preporučuje, ali nije u redu da se
ovako zatvorila granica. Jednostavno nisi slobodan. U strahu si
da te ne zaustave i stave u karantenu. Koliko znam, u ovom kraju
nismo imali slučajeve zaraze. Znam da je epidemija, ali nije to u
redu. Možda nekome to ne izgleda kao veliki problem, ali vezani
smo za groblje u Sloveniji. Muž je preko radio 40 godina i cijelu
je penziju zaslužio u Sloveniji. Tamo je i pokopan jer mi u našem
selu nemamo svoje groblje. I ja sad me mogu preko granice da mu
zalijem cvijeće. Nije samo do groblja. Jedan mještanin ima kćer
udanu u Ilirskoj Bistrici, krstili bi dijete, ali ne mogu. Ne
brane im krstiti, ali obitelj ne može doći na krstitke. I
rodbinski smo dosta povezani. Puno je naših i njihovih ženskih i
muških vjenčano, mnogo je tu miješanih brakova. Možete slobodno
staviti u štampu da smo baš revoltirani što nas ne puste preko –
kaže.
Živi u kući od granice udaljenoj oko dva kilometra, a
slovensko selo Jelšane, u kojem je groblje, vidi se s graničnog
prijelaza. Selo Rupa spada u Župu sv. Antuna opata u Šapjanama,
osnovanu dekretom Riječke nadbiskupije koji je potpisao
administrator mons. dr. Josip Srebrnić 1950. godine, kad su se
mijenjale republičke granice između Slovenije i Hrvatske. Jedna
velika župa tada se podijelila na slovenski i hrvatski dio.
Obuhvatila je sedam sela (Šapjane, Brce, Pasjak, Rupa, Lipa,
Lisac i Škalnica), no dandanas nema župni ured, a ni groblje pa
se mještani i dalje pokapaju u slovenskim Jelšanama. Župnik
dolazi pokapati mrtve iz župe sv. Jeronima u Klani, gdje mu je i
župni dvor. Kad smo razjasnili tu povijesno-zemljopisnu
neobičnost, kakvih na slovensko-hrvatskoj granici ne manjka,
velečasni Kristijan Malnar kaže nam da on ima oprečne informacije
o prelasku granice u slučajevima posjeta groblju u
Sloveniji.
– Imao sam dva sprovoda u Jelšanama, jedan kad smo bili na
narančastoj i jedan kad smo bili na crvenoj listi. Kad smo bili
na narančastoj, obitelj se dogovorila s policijom, prošli smo bez
problema granicu i održali sprovod. Isto se ponovilo i kad smo
bili u crvenoj zoni. No čuo sam od nekih župljana da su ih
nekoliko puta znali vraćati s granice kad bi rekli da idu na
groblje, a onda bi ih nakon nekoliko dana ipak pustili. Možda su
promijenili politiku… – kaže župnik. Kako to, zanima nas, da
župa nema svoje groblje, već se mora preko granice u Sloveniju? –
Bila je neka inicijativa s općinom Matulji, kojoj Rupa pripada,
da se uredi groblje, no kad je prošla autocesta, stalo se. Ljudi
su voljni urediti groblje, ali nismo još ništa dogovorili. Ako se
pokaže volja, rado ćemo surađivati s općinom i mjesnim odborima –
kaže župnik koji kao duhovni pastir pokriva širok prostor.
Frančiška Simčić iz Rupe, sela s oko 350 žitelja, također je
nezadovoljna.
– Ne idemo preko jer ne smijemo. Eto, takva je situacija – veli.
Nazivajući mještane da čujemo kakvi su ih problemi snašli,
naletjeli smo i na jednog nevjernog Tomu koji nam je pokušao
objasniti neke stvari. – Ne zna se tko pije, a tko plaća.
Napišite da su koronu izmislili oni koji zazivaju novi svjetski
poredak. Ovo je čista laž i smicalica, uništavanje života nas
malih ljudi. Moram odlaziti u Trst na redovne preglede i po
lijekove. Na dan ih trošim 15, a već dva tjedna, otkako smo na
crvenoj listi, nisam bio. Sve su zakomplicirali – požalio se i
stao sipati paljbu po svjetskim moćnicima, od Rockefellera do
Gatesa, koji su mu, smatra, zagorčali život.
Načelnica općine Klana Željka Šarčević Grgić kaže da su problemi
počeli prije dva mjeseca, kad su još bili na slovenskoj žutoj
listi. – Već sam tad urgirala jer slovenski policajci ne puštaju
mještane preko granice iako bi prema međunarodnoj uredbi trebali
bez testiranja puštati ljude koji idu zbog određenih potreba kao
što su obilazak groblja ili odlazak u banku po mirovinu. Pa ne
idu oni u Sloveniju u šoping ili na izlet u Postojnsku jamu!
Održan je u Ilirskoj Bistrici i sastanak na kojem je druga strana
obećala da će se situacija popraviti, ali nije. Još je gore, iako
nismo imali nijednog zaraženog. To je nenormalno i nehumano
stanje koje loše djeluje na emocije ljudi. Imamo mladu ženu koja
je prije par mjeseci ostala bez muža i od tada mu ne može na grob
– srdita je načelnica zbog nemoći. U općini Cestici u
Varaždinskoj županiji, 270 kilometara sjevernije, slični
problemi. No neki tamo priznaju da su zasluženo završili na
crvenoj listi jer imaju dosta zaraženih u posljednja dva tjedna.
– Imali smo u Vinici svadbu na kojoj se puno ljudi zarazilo i
puno ih je završilo u samoizolaciji. Mladenka je iz Vinice, a
mladoženja iz naše Cestice. Koliko je zaraženih i u
samoizolaciji, ne znam. Nama u lokalnom stožeru županijski stožer
ne daje konkretne podatke o stanju na našem području. Ne vidim
razlog da to bude tajna, pa ne tražimo ime i prezime! Tražimo
samo broj – ljuti se Žarko Rodeš, šef lokalnog Stožera civilne
zaštite.
Zna se da se zaraza proširila nakon te jedne svadbe i oboljenja
svećenika iz susjedne općine. – Mi u Sloveniju ne možemo. Moj
otac, na primjer, preko ima prijavljeno prebivalište i svog
liječnika, a ovdje u Cestici ima boravište. Radio je 40 godina u
Sloveniji pa odlazi doktoru u Ormož. Na granici ga često
zajebavaju, da kamo sad ide, zar ne zna da je pandemija i slično.
Unatoč tome što ima potvrdu liječnika da zbog bolesti mora svaki
tjedan na vađenje krvi. Dnevni migranti koji rade u Sloveniji i
imaju potvrde mogu preko. Mi koji smo naviknuti ići u Ormož u
šoping ili na benzinsku pumpu, ne možemo. ‘Ajde, to još nije
toliki problem, ima se i kod nas što kupiti, ali ovdje žive i
stariji ljudi koji svaki mjesec trebaju u Sloveniju po mirovinu.
Radili su tamo, a nisu si nikad riješili bankovnu karticu pa da
si ovdje na bankomatu podižu novac. Svaki mjesec idu u Sloveniju
u banku po gotovinu – opisuje Rodeš probleme.
Slovenska vlada je 20. kolovoza 2020. donijela odluku, a 28.
kolovoza izmjene i dopune, kojima je propisano da će se osobama
koje imaju prebivalište ili boravak u Hrvatskoj odrediti
karantena na ulasku u Sloveniju. No ima i izuzetaka. Karantena se
tako ne primjenjuje za prekogranične dnevne i tjedne radne
migrante koji imaju radni odnos u jednoj od država članica EU ili
schengenskog prostora, osobe u gospodarskom prometu, one koji su
samo u tranzitu kroz Sloveniju i moraju je napustiti u roku od 12
sati nakon ulaska, osobe koje idu na sprovod bliskog srodnika i
napuštaju Sloveniju u roku od 24 sata nakon ulaska uz dokaz o
datumu i satu pogreba, osobe koje prelaze granicu iz obiteljskih
razloga, zbog održavanja kontakata s članovima uže obitelji;
dvovlasnici ili najamnici zemljišta u pograničnom području ili na
obje strane državne granice, a prelaze granicu zbog obavljanja
poljoprivredno-šumarskih radova; profesionalni sportaši i članovi
pratećeg osoblja profesionalnog sportaša; sportski delegati ili
sportski suci koji prelaze granicu radi sudjelovanja na službenim
natjecanjima međunarodnih sportskih saveza, što dokazuju
odgovarajućim dokazom i – priloženim negativnim testom na virus
SARS-CoV-2.
Ulaz u Sloveniju neće biti dozvoljen strancima koji nemaju
prebivalište ili dozvolu boravka u Sloveniji i na granici ne mogu
dati podatak o adresi na kojoj bi boravili u slučaju karantene.
Na krajnjem sjeveru Hrvatske, u Međimurju, većih problema zasad
nema. Barem ih načelnik općine Štrigove Stanislav Rebernik nije
čuo. – Nisam još dobio pritužbe mještana – veli. Raspitao se kod
granične policije kakva je situacija. Vlada dvojaki režim. Kad je
riječ o vlasnicima njiva i šuma s druge strane granice, slovenska
je praksa da k sebi puštaju samo vlasnike zemljišta i njihovu
najužu obitelj, u prvom koljenu. Uz vlasnika nekog vinograda koji
treba obrati mogu, dakle, samo suprug ili supruga i djeca. – Kod
nas je to liberalnije, mi puštamo sve koji dolaze u pratnji
vlasnika. Ako vlasnik oranice, na primjer, dođe s još tri
radnika, naši puštaju svu četvoricu da mogu obrađivati zemlju. Mi
smo širokogrudniji – veli načelnik Rebernik i dodaje da je puno
veći broj Slovenaca koji imaju zemlju kod nas u Hrvatskoj, nego
obrnuto.
U šišanju živice u međimurskom selu Banfiju zatekli smo
80-godišnju Slovenku Jelenu Sitar iz Ljutomera.
Ona i suprug kažu da su vikendaši, dolaze redovito u Banfi
održavati kuću i grunt. Nikad nisu, veli, imali probleme s
prelaskom granice. – Puštaju nas u Hrvatsku i sve dobro
funkcionira – veli.
Nažalost, sportska, kulturna i društvena suradnja među susjedima
iz dviju država zbog korone je potpuno zamrla. KUD-ovi i
nogometni klubovi više se ne posjećuju. Nema lokalno-međudržavnih
derbija. No nema ni nijednog hrvatskog učenika koji ide u školu u
Sloveniju. A bilo je takvih prije korone na desetke s ovog
popisnog područja, koji su odlazili u slovenske škole nadajući se
da će jednog dana u toj državi pronaći i posao, no posljednjih
godina njihov je broj u opadanju. Ove, eto, nema roditelja koji
bi djecu vozili tih nekoliko kilometara do prve slovenske škole.
– Imamo na popisu samo nešto djece iz obitelji koje se još ovdje
vode, a odselile su se u Austriju. Nisu još riješili papire i
dostavili školi potvrdu da se djeca tamo školuju ili idu u vrtić
– napominje načelnik koji je ujedno i ravnatelj škole u Štrigovi.
– Što se infrastrukturnih projekata tiče, i tu je dosta toga
zamrlo, no razgovaramo o cestama koje nas spajaju. Slovenska
općina Raskrižje dobila je nekakav novac za sanaciju cesta koje
vode prema Hrvatskoj pa razgovaramo da vidimo gdje ipak možemo
surađivati…