Smatraju kako se njihovu struku u sastavljanju Upute u cijelosti zaobišlo
Odgojitelji okupljeni na platformi SIDRO – odgojitelji
u zaštiti prava djeteta u dječjem vrtiću uputili su otvoreno
pismo javnosti u kojem ističu zabrinutost zbog uputa za
sprječavanje zaraze koronavirusom koje je krajem travnja izdao
Hrvatski zavod za javno zdravstvo, piše
RTL.
Pismo prenosimo u cijelosti:
“Svjesni težine situacije izazvane krizom izazvanom epidemijom
virusom COVID-19, a profesionalno odgovorni za sigurnost i
kvalitetu odgojno-obrazovnoga rada s djecom koja su nam u
ustanovama za rani i predškolski odgoj i obrazovanje povjerena,
izražavamo svoju duboku zabrinutost sadržajem Uputa za
sprječavanje i suzbijanje epidemije COVID-19 za ustanove ranog i
predškolskog odgoja i obrazovanja te osnovnoškolske ustanove
kojima je osigurana mogućnost zbrinjavanja djece rane i
predškolske dobi te učenika koji pohađaju razrednu nastavu, koju
je izdao Hrvatski zavod za javno zdravstvo, 29. travnja 2020.
godine.
Naime, veći dio preporuka navedenih u Uputi ne smatramo
provedivim na način iza kojega bismo mogli profesionalno stajati
a niti smo u mogućnosti preuzeti odgovornost za sigurnost djece
tj. njihovo zdravlje u mjeri koju smatramo dostatnom. U nastavku
ćemo ukratko obrazložiti razlog naše odluke da se u tom smislu
obratimo javnosti, medijima i nadležnim ustanovama.
U navedenoj Uputi stoji preporuka da djeca i osoblje/djelatnici s
raznim kroničnim bolestima i oštećenjima kao i djeca čiji
roditelji/skrbnici ili ukućani imaju neku od navedenih bolesti,
ostanu kod kuće. Međutim, nije definiran status
osoblja/djelatnika koji iz ovih razloga ostaju kod kuće – hoće li
to biti riješeno bolovanjem, godišnjim odmorom, slobodnim danima
ili na neki drugi način? Držimo da je potrebno preciznije
odrediti sintagmu “ostajanje kod kuće” u odnosu na radne
obveze i prava osoblja/ djelatnika.
Ovo nije zadatak odgojitelja
Isto tako, osoblje/djelatnici ustanove ranog odgoja i obrazovanja
(vrtića) ne raspolažu instrumentima/alatima kojima bi mogli
utvrditi zdravstveni status djece i njihovih obitelji te donijeti
odgovornu odluku o nužnosti pohađanja vrtića. Uz to, smatramo i
da nije zadatak odgojitelja roditelje uvjeravati kako djecu ne bi
trebali dovoditi u vrtić niti provjeravati je li njihova
odluka da ih dovode opravdana.
Jer, roditelji imaju pravo svoju djecu koja su upisana u vrtić u
njega i dovoditi. Upravo zbog svoje profesionalne odgovornosti,
takav oblik selekcioniranja (ili diskriminiranja?) djece teško
možemo prihvatiti.
U Uputi se također navodi i preporuka organiziranja
odgojno-obrazovnog rada koji u što većoj mjeri uključuje fizičko
i socijalno distanciranje te pojačanu osobnu higijenu i higijenu
prostora. Također se preporučuje i da se njega djeteta provodi u
što kraćem vremenu.
Ove preporuke u vrtiću ne bi bile ostvarive čak ni kad većina
ustanova u Republici Hrvatskoj ne bi bila dodatno opterećena
prevelikim brojem djece, a to jest. U veliki broj vrtića RH
upisan je znatno veći broj djece nego je to propisano Pedagoškim
standardom.
Uz to, jedna od specifičnosti ranog i predškolskog odgoja i
obrazovanja je činjenica da se ostvaruje upravo u situacijama
fizičke i socijalne blizine, a ne distance. Štoviše, i sama njega
smatra se dijelom odgojno-obrazovnog procesa u kojemu odgajatelj
upravo u izravnoj interakciji s djetetom ostvaruje emocionalnu
prisnost i povezanost.
Štetno izbjegavanje zagrljaja
Fizička i socijalna blizina djece međusobno te djece s
odgajateljem osnove su ne samo kvalitete odgojno-obrazovnog
procesa nego i osjećaja bazične sigurnosti djece što nerijetko
uključuje i zagrljaj. U tom smislu, inzistiranje na fizičkoj i
socijalnoj udaljenosti moglo bi imati nepovoljan utjecaj na
razvoj djece a možda izazvati i neke ozbiljnije psihičke te
emocionalne posljedice. To se posebno odnosi na mlađu i
osjetljiviju djecu.
Dodamo li tome vjerojatnost da će istodobno biti i smanjen broj
stručnih djelatnika, a što je još gore, činjenicu da većina djece
neće biti u mogućnosti vrijeme provoditi sa svojim matičnim
odgajateljem, na kojega su navikla i s kojim su ostvarila
socio-emocionalnu povezanost, broj i težina problema koji bi se
kod djece mogli pojaviti raste obrnuto proporcionalno njihovoj
dobi.
U ranoj i predškolskoj dobi nije dostatno osigurati
zadovoljavajući broj (nekih imaginarnih) osoba tj. djelatnika
ustanove nego je izuzetno važno da to budu upravo njihovi
odgajatelji – jednako tako kad je riječ o onima koji ih ujutro
dočekuju i prihvaćaju, kao i onima koji s djecom tijekom dana
borave i rade.
U ranoj i predškolskoj dobi osjećaj povezanosti i povjerenja od
presudnog je značaja, a osobito u razdobljima nesigurnosti,
neizvjesnosti i straha, koje su djeca u posljednje vrijeme u
svojim obiteljima iskusila.
Nadalje, u Uputi se kao maksimalan broj djece koja bi smjela biti
prisutna u određenom prostoru tj. odgojno-obrazovnoj skupini,
navodi devet. Posve je nejasno kako bi osoblje vrtića moglo
određivati koja su to djeca koja uživaju
“privilegiju” ulaska u vrtić dok ju druga neće imati.
Ne tjerajte nas da odstupimo od etike
Kao odgojitelji, lako bismo se mogli naći u situaciji da neku
djecu s kojom godinama radimo i koju iz tog razloga smatramo
“našom”, u određenom trenutku više ne možemo primiti, što bi nas
primoralo da odstupimo od centralnog dijela svoje profesionalne
etike a to je osiguranje jednakih prava za svu djecu.
U Uputi se navode tzv. “odstupanja” koja se mogu pojaviti u
odnosu na očekivana ponašanja djece. Takva kvalifikacija odražava
nerazumijevanje osnovnih razvojnih značajki djece rane i
predškolske dobi kao i suštine odgojno-obrazovnog rada
odgajatelja.
Naime, osnovne značajke djece nisu nesposobnost razumijevanja
uputa, nespretnost niti nedoraslost, kako se to ovdje opisuje,
nego su to njihova znatiželja, inicijativa, istraživački duh,
potreba za kretanjem, interakcijom s fizičkim i socijalnim
okruženjem iz kojih mi deriviramo svoju profesionalnu ulogu.
Pridržavajući se Upute, znači, morali bismo odstupiti od svega
onoga što smo dosad smatrali glavnim alatom naše profesije
Uputa također sadržava i niz preporuka koje se ne tiču izravno
odgojno-obrazovnog rada nego higijensko-zaštitnih mjera ali su u
vrtiću također teško provedive. Primjerice, mnoge prostorije u
kojima djeca borave nemaju direktan izlaz na balkone, terase ili
u dvorišta.
Također, većina prostorija ima toalet uz samu prostoriju, bez
prozora i mogućnosti provjetravanja. U uvjetima u kojima jedan
odgojitelj radi s devetero djece jasličke dobi, pri čemu druge
odrasle osobe ne smiju ulaziti u prostor, nije jasno ni tko treba
vršiti dezinfekciju tog prostora i toaleta.
To naprosto nije u dječjoj prirodi
Prolazak kroz zajedničke prostore je neminovan, budući da u
većini slučajeva hodnici služe kao dječje garderobe, i jedini su
put prema dvorištu ili izlasku iz ustanove. Poticanje djece da na
svom putu ne dodiruju ništa neće dati rezultate koji se ovdje
navode, jer to naprosto nije u dječjoj prirodi.
Nije zanemariva ni činjenica da u većem broju slučajeva jednu
kupaonicu dijele dvije odgojne skupine te se ukupnom vremenu
prijema djece mora dodati i vrijeme čekanja da se kupaonica
oslobodi. Valja naglasiti i da je vrijeme od desetak minuta
prekratko da bi se dijete jasličke dob odvelo u drugi prostor i
tamo ga se presvuklo, odvelo u kupaonicu gdje bi se čekao red,
opralo ruke, vratilo ga u sobu, nakon čega bi odgajatelj oprao
ruke i otišao po sljedeće dijete…
To bi se vrijeme zasigurno i produžilo, što znači da bi
odgojitelj još duži period bio odsutan iz skupine, dok bi djecu
”čuvala” neka druga odrasla osoba za koju se ne zna tko je. U
isto vrijeme odvijao bi se takav prijem djece u prosječno desetak
odgojno-obrazovnih skupina, pa je razumljivo da ne bi postojalo
toliko ”drugih odraslih osoba” koje bi sve to mogle provesti na
način kako je u Uputi predloženo.
Nadalje, garderobe se uglavnom nalaze na hodnicima, kojima
prolazi veći broj djece iz svih skupina. Budući da roditelji
uglavnom imaju jednako radno vrijeme, za očekivati je kako će se
u isto vrijeme i dovesti djecu u vrtić.
Neizvediva je i preporuka koja se odnosi na organizaciji rada
ustanove, primjerice dio u kojemu je riječ o radu u turnusima.
Važno je znati da odgajatelji u neposrednom radu s djecom provode
5,5-6 sati zbog zahtjevnosti posla i zakonskih odredbi koji u tom
smislu, njihovo radno vrijeme uređuju.
Ne možemo tako obavljati posao
Uzmemo li u obzir da su djeca u vrtiće upisana uglavnom u 10
satne programe, evidentno je da je potrebno najmanje dva
odgojitelja po skupini. Uobičajeno tako i jest te se odgojitelji,
posebice u jasličkim skupinama, nužno “preklapaju” u svojoj
satnici, kako bi mogli ispuniti sve zadaće i zadovoljiti sve
potrebe djece u skupini.
U Uputi se to “preklapanje” zabranjuje što u praksi znači da
bi jedan odgojitelj radio s, primjerice, devetero djece
jasličke dobi. To ne samo da je u suprotnosti s propisima koji
uređuju predškolski odgoj i obrazovanje nego zapravo, u velikom
dijelu onemogućuje obavljanje odgajateljskog posla uopće.
U Uputi se također navodi kako u planiranju didaktičke opreme
treba dati prednosti opremi glatkih, tvrdih površina koje se lako
operu deterdžentom i vodom. Isto tako, zabranjeno je korištenje
materijala kao što su kinetički pijesak, glina, kukuruz, riža i
sl., te svih igračaka koje se ne mogu oprati deterdžentom
(deterdžent za suđe) i vodom.
Ovaj zahtjev organizaciju odgojno-obrazovnog procesa vrtića
zapravo onemogućuje. Naime, to bi značilo izbacivanje iz uporabe
većine materijala kojima se djeca tijekom svojeg boravka u vrtiću
bave čime bi im se uskratila većina istraživačkih, stvaralačkih i
svih drugih aktivnosti na koje su navikla i koje im se u
oblikovanju odgojno-obrazovnog procesa trebaju osigurati.
Zapravo, postavlja se pitanje što bi djeca svo vrijeme u vrtiću
uopće radila, a osobito uzevši u obzir još i ranije navedenu
fizičku i socijalnu distancu.
U Uputi stoji i da je neophodno osigurati dozatore za
dezinfekciju ruku djece i odraslih i slično. Uobičajeno stanje u
većini vrtića u Republici Hrvatskoj je nedostatak sapuna, tople
vode, papirnatih ručnika, čaša i slično i ta sredstva nerijetko
donose sami roditelji o svojem vlastitom trošku. Kako odgojitelji
nemaju utjecaj na nabavu ovih sredstava za vrtić, nije realno da
za osiguranje takvog, u mnogočemu zahtjevnijeg higijenskog
standarda od uobičajenog, mogu preuzeti odgovornost.
Već ovo implicira neizvedivost Upute
Uz sve navedeno, uočljivo je i kako Uputa već unaprijed
predmnijeva odstupanja od preporuka koje ona sama navodi, što
prilično jasno implicira njihovu neizvedivost. A samim time,
svjedoči o tome da se odgovornost za ishod pokušava prebaciti na
onoga koji te preporuke treba provesti u praksu.
Tu odgovornost, očito, trebaju preuzeti roditelji i djelatnici
vrtića, koji o samoj epidemiološkoj problematici nemaju dostatna
znanja na kojima bi mogli temeljiti donošenje ozbiljnih i
odgovornih odluka. Drugim riječima, od djelatnika vrtića se traži
djelovanje u zoni krajnje nepoznatog i nesigurnog, a kako su
svjesni mogućih opasnosti, da toj opasnosti isto tako svjesno
izlažu djecu i njihove obitelji kao i sebe same.
Sažmemo li izneseno, stavljeni smo u situaciju u kojoj se od nas
traži da organiziramo odgojno-obrazovni rad u vrtiću na način
koji u mnogo čemu kolidira s našim poznavanjem struke, našom
profesionalnom odgovornošću i našim realnim kapacitetima.
Uvjereni smo da bi se određeni dio ovog problema izbjegao da je u
sastavljanju Upute sudjelovala naša struka a koliko nam je
poznato, to nije bio slučaj.
Isto tako, od nas se traži za zadovoljimo higijenske standarde za
koje nemamo prostorno-materijalne, kadrovske a niti sanitarne
uvjete. Također, nemamo niti bilo kakvu garanciju da će oni,
barem u određenom dijelu, biti osigurani.
I napokon, od nas se traži da preuzmemo odgovornost za zdravlje i
sigurnost djece uz Upute koje su nejasne i kontradiktorne tj. da
sami donosimo odluke o područjima o kojima ne znamo dovoljno jer
izlaze iz okvira naše stručne osposobljenosti.
Našu se struku u cijelosti zaobišlo
Kako nismo uspjeli doprijeti do osoba i institucija relevantnih
za sastavljanje Upute, a našu se struku u sastavljanju Upute u
cijelosti zaobišlo, odlučili smo svoju zabrinutost iskazati ovim
putem.
Posebno ističemo kako ne izbjegavamo povratak na naša radna
mjesta te nastavak odgojno-obrazovnog rada s djecom za koju smo
profesionalno odgovorni. Posve suprotno od toga, želimo se što
prije vratiti u svoje ustanove i nastaviti s našim radom.
Međutim, izražavamo svoju duboku zabrinutost zbog činjenice da
vrtići u ovom trenutku nisu spremni za povratak djece i
odgojno-obrazovnih djelatnika na način koji bi mogao odgovoriti
na specifične zahtjeve odgoja i obrazovanja djece rane i
predškolske dobi niti zadovoljiti zdravstveno-higijenske
standarde nužne za očuvanje zdravlja i života djece, njihovih
obitelji i djelatnika vrtića.
Stoga apeliramo na Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Stožer
civilne zaštite, resorno ministarstvo i osnivače vrtića da
potaknu reviziju Upute za sprječavanje i suzbijanje epidemije
COVID-19 za ustanove ranog i predškolskog odgoja uz konzultiranje
pedagoške struke i na temelju procjene realnog stanja i
mogućnosti u većini vrtića u Republici Hrvatskoj donesu odluku o
(sigurnom!) povratku djece u vrtiće”, poručuje Inicijativa
odgojitelja predškolske djece okupljenih na platformi SIDRO –
odgojitelji u zaštiti prava djeteta u dječjem vrtiću.