Pred nama je borba za radna mjesta, za egzistenciju velikog broja obitelji, za kreiranje puta koji će nas iz krize izvesti tempom koji svi želimo. Konačno, pred nama su i ozbiljni razgovori koliko nam gradova i općina treba u Međimurju?
Od ponoći će Međimurska županija biti jedinstvena zona bez
propusnica. Takvom je odlukom Nacionalni stožer danas amenovao
inicijativu koju su međimurski župan Matija
Posavec i Županijski stožer civilne zaštite pokrenuli
još prije dva tjedna.
Tada je, naime, naš stožer predložio da se u Međimurju uvede
jedinstvena zona bez propusnica uzimajući u obzir kompaktnost
županije kao geografske cjeline. Temelj inicijative bilo je
pozitivno mišljenje epidemiološke struke Zavoda za javno
zdravstvo Međimurske županije, a stožer je u obzir uzeo i brojne
kontakte s građanima koji su, ogromnom većinom, podupirali takav
prijedlog, jer bi im značajno olakšao obavljanje najvažnijih
svakodnevnih obveza.
Nakon što je inicijativa Županijskog stožera iznesena
suprotstavila su joj se trojica međimurskih gradonačelnika. Svoj
su stav obrazložili porukom da su im zdravlje i životi građana na
prvom mjestu. Znači li to da svima koji su pokrenuli inicijativu
i svima koji su je tada potpisali nisu? Negativne strelice
odaslane su i prema međimurskoj epidemiološkoj struci. Njihova
pozitivna ocjena stanja u Međimurju, koje doktorice
Payerl-Pal i Smilović te
njihovi suradnici zasigurno najbolje poznaju, minorizirana je
porukom da se o tome trebaju izjasniti nacionalni autoriteti, pa
i time da je razlog njihove podrške inicijativi to što ih je
župan Posavec imenovao u stožer.
Kad nam već mišljenje vlastite struke nije bilo dovoljno dobro,
postavlja se pitanje zašto se predstavnici jedinica lokalne
samouprave koji su odbili potpisati nisu priključili svima
ostalima i upravo na taj način dali priliku Alemki
Markotić, Viliju Berošu,
Krunoslavu Capaku i drugim autoritetima da se
već tada izjasne o inicijativi Županijskog stožera? Možda bi oni
rekli: to je obična bedastoća, s tim ćete ugroziti svoje
sugrađane. Možda bi rekli: nije još vrijeme, strpite se malo. Ili
bi možda rekli: razumijemo vaše razloge, dobit ćete svoju
jedinstvenu zonu, ali držite se striktno svih naših mjera i
pravila inače je ukidamo. Što god da su odlučili, autoritet koji
imaju među hrvatskim, pa tako i međimurskim građanima, bio bi
dovoljan da se njihova riječ prihvati bez pogovora.
Ovako su gradonačelnici govorili u njihovo ime, a spomenuti
stručnjaci, na kraju, tada nisu baš ništa rekli, jer ih bez svih
potpisa predstavnika jedinica lokalne samouprave nije bilo moguće
ni pitati.
Vjerojatno zato da se ne bi počela postavljati ovakva pitanja,
početkom ovog tjedna plasirana je informacija da je Stožer
civilne zaštite RH odbio inicijativu da cijela Međimurska
županija bude jedan prostor kretanja. Na takvu objavu, iznesenu u
priopćenju jednog od gradskih stožera, predstavnici Županijskog
stožera jasno su se očitovali tvrdnjom da takvu odluku nisu
primili, niti znaju da postoji. Očekivali smo da će gradski
stožer koji je objavio tu informaciju demantirati župana i
načelnika Županijskog stožera i medijima dostaviti pisani
dokument s takvom odlukom, potpisan i ovjeren od predstavnika
Nacionalnog stožera ili ga makar objaviti na svojim službenim
stranicama, odnosno Facebook profilu, ali to se nije desilo.
Budući da svatko, obično, najviše vjeruje svojim očima, kad papir
ne vidite logično je pretpostaviti da niti ne postoji.
U isto vrijeme postavljeno je i pitanje hoće li župan Posavec
prihvatiti krivnju ako se broj inficiranih poveća nakon uvođenja
jedinstvene zone? Čudi me što se nitko nije sjetio da je naš
župan prije svega nekoliko mjeseci boravio u Kini. Ako se već
natječemo u teorijama urote zašto se onda ne zapitati nije li,
možda, on prenio virus iz Kine i nije li cijela ova globalna
epidemija krenula od njega? Zanimljivo da su se pitanja te vrste
odgovornosti prestala postavljati kada se proteklog tjedna počelo
dogovarati uvođenje više zona bez propusnica u Međimurju.
Nakon cijelog tjedna pregovora došli smo do tri zone, a kako se
nekoliko općina uz Muru našlo u slijepom crijevu na kraju nisu
imale drugog izbora nego dogovoriti i četvrtu. Da je
izabrano takvo rješenje kako bismo onda raspodijelili krivnju?
Među gradonačelnicima i načelnicima? I da li bi svaki načelnik i
gradonačelnik ravnopravno nosio jednaki dio krivnje ili bi se ona
raspodijelila među njima razmjerno veličini pojedinog grada ili
općine? Osim toga, kako to da je mišljenje međimurske
epidemiološke struke, koje je bilo u slovo istovjetno kao i za
jedinstvenu zonu, ovog puta bilo dovoljno dobro?
Sve poteškoće koje su se pojavile pri formiranju više zona
potvrdile su razloge zbog kojih se Županijski stožer otpočetka
odlučio zagovarati jedinstvenu zonu. Naime, prije nego što su
poslali konačni prijedlog Nacionalnom stožeru razmotrili su više
opcija, ali su ubrzo postali svjesni da svaka podjela Međimurja,
pa i ona prema policijskim postajama koju su izabrali tek kao
alternativu prioritetnom prijedlogu, uzrokuje mnogo problema. To
se ubrzo potvrdilo i u praksi kad su gradovi i općine dogovarali
spomenute zone.
Odgovornost života s virusom je na svakome od nas. Ne morate biti
epidemiolog ili neki drugi medicinski stručnjak, niti veliki
istraživački novinar da bi savladali abecedu korone. Perite ruke,
držite se socijalne distance, koristite zaštitna sredstva,
oslonite se na službene informacije, nemojte širiti paniku,
slušajte struku, ostanite doma. S propusnicama ili bez njih.
Međimurci su i u ovoj krizi pokazali svoju discipliniranost i
odgovornost. Da nije tako ne bismo bili među samo tri hrvatske
županije s jednoznamenkastim brojem oboljelih. Takvo ponašanje
zaslužuje povjerenje, zavređuje da se svima omogući jednaka
sloboda kretanja, a na svakome od nas je da to opravdamo radi nas
samih, naših najbližih i cijele zajednice.
Rasprave vođene protekla dva tjedna nisu nam donijele baš ništa
dobro i na kraju se pokazale posve nepotrebnima. Nacionalni
stožer ne samo da je prihvatio inicijativu našeg županijskog
stožera, nego ga ponudio i kao model svim hrvatskim županijama,
dok je međimursko zajedništvo ovog puta palo na ispitu. Najteže
odluke tek su pred nama i ne budemo li jedinstveni u određivanju
zajedničkih prioriteta ne piše nam se dobro.
Koronavirus nam svima izjeda živce i strpljenje, ali u još većoj
mjeri izjeda gospodarstvo što će se vrlo brzo odraziti i na
proračunima od državnog naniže. Pred nama je borba za radna
mjesta, za egzistenciju velikog broja obitelji, za kreiranje puta
koji će nas iz krize izvesti tempom koji svi želimo. Konačno,
pred nama su i ozbiljni razgovori koliko nam gradova i općina
treba u Međimurju? Očekujem priopćenja o tim temama u što skorije
vrijeme!