Obilježavanje Porcijunkulova izvorno je započelo kao veliki sajam odnosno tradicionalno proštenje gdje su glavnu ulogu imali upravo proizvodi napravljeni zanatskim radnjama. Izrada cekera, licitarski proizvodi, lončarstvo, ručni vez, kovanje, pletenje košara samo su neki od njih.
>>> Donosimo program: Sve je spremno za 52. Porcijunkulovo
Izrada cekera
Ceker je izraz koji se u ovim krajevima i kolokvijalnom govoru koristi za ručno-pletenu vreću ili torbu za svakodnevne potrebe (odlazak po namirnice, prenošenje raznih predmeta, posvećivanje hrane prije vjerskih blagdana itd.)
Izrada cekera stoljetna je tradicija posebice na našim prostorima uz Dravu (Podravlje i Međimurje). Cekeri se izvorno izrađuju od kukuruzne komušine (međimurski ljušćinja), a može se upotrijebiti i neki drugi prirodni materijal kao npr. rogoza.
Kod nas u Međimurju ipak najzastupljenija je izrada od ljušćinja – suhe opne klipa kukuruza. Proces izrade cekera bazira se na tome da se ljuske komušine namotaju u dužinu i zatim ih se isprepliće o drveni kalup i pletenjem postupno oblikuje u izuzetno vrijednu rukotvorinu.
Tijekom prošlog stoljeća ova vještina bila je vrlo popularna i rasprostranjena, gotovo svakodnevna. Dok nisu pomagale na polju ili obavljale kućanske poslove žene su plele cekere. Danas se pletenje cekera kod nas gaji samo u udrugama koje se bave očuvanjem tradicijske kulturne baštine.
Neke od najpoznatijih su udruga Međimurske roke, udruga žena Dunjkovec i Nedelišće,a vrijedi istaknuti Rozinu Kralj i Štefaniju Pertlik iz Dunjkovca koje se ovim zanatom bave već više od šezdeset godina. Iako spada u stare zanate i mnogi od nas cekeri asociraju na nešto ostarjelo, njihova upotreba i danas ne samo da je praktična budući da je za razliku od običnih vreća puno trajniji i čvršći nego se i njegovom upotrebom pomaže u očuvanju okoliša.
Licitari
Licitari i njihovi kolači su nezaobilazni dio svakog proštenja u Međimurju, pa tako i Porcijunkulova. Tradicija izrade licitara započinje još u srednjem vijeku kada su se u brojim samostanima uz pomoć bogatih kalupa spremali kolači. Običaj darivanja licitara, kojim mladić iskazuje svoju ljubav i privrženost djevojci, duboko je ukorijenjen u hrvatskoj kulturi.
Zahvaljujući velikom umijeću te svojstvenom načinu oslikavanja koje su hrvatski obrtnici prenosili i razvijali s generacije na generaciju, licitar je danas postao jedan od nacionalnih simbola te predstavlja autohtoni hrvatski tradicijski suvenir. To su šareno ukrašeni kolači od medenog tijesta koji se tradicionalno proizvode u središnjem i nizinskom dijelu Hrvatske, žarko crvene boje su, a proizvode se u različitim veličinama i bojama; srca, trešnje, gljive, konji, potkove itd.
Nekoć se tijesto za licitare utiskivalo u ručno izrađene kalupe, dok se danas oblikuje u limenim kalupima pa se peče, boji voćnim bojama i ukrašava šećernom smjesom, ogledalcima i slično. Tradicija pravljenja licitara je upisana 2010. na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine Europe.
Kovački zanat
Na Porcijunkulovu ćete se moći pobliže upoznati i s kovačkim zanatom, čiji su počeci evidentirani još oko 1000 god. p.n.e. Kovаčki zаnаt je nekаdа bio jedаn od nаjcjenjenijih zаnаtа. Bez njegа je život nа selu bio gotovo nezаmisliv. Zаnаt je bio nаjаktivniji nа prijelаzu iz 19. u 20. stoljeće, а nаkon togа opаdа. Duže se održаo nа selu.
Obitelj Zrinski je u Čakovec dovela mnoge vrsne kovače. U kovačnicama su se izrađivala i popravljala oružja i oruđa poput lopate, kose, sjekire, motike te potkove. One su se stavljale konjima pa čak i kravama. Kovački zanat razvio se još u željezno doba, kada se znanje o topljenju željeza proširilo Bliskim Istokom i Starom Grčkom. Najviše su se izrađivali poljoprivredni alati: plugovi, drljače, motike, lopate, srpovi, kose , oprema za ognjišta itd.
Za kovanje nije potrebno puno alata, ali se za taj zanat kaže da je jako težak. U kovačkom se zanatu koriste razne vrste čekića, suvremena i kovačka kliješta, zatim nakovanj od specijalnog željeza, peć, stroj za zavarivanje, kovački škripac i ostali radni pribor.
Kako se željezo za vrijeme rada brzo hladilo, kovaču je bio potreban pomoćnik, pogotovo za složenije alate. Dаnаs je situаcijа drugаčijа, sve je mаnje kovаčа i kovаčkog poslа, аli postojаnje pojedinih kovаčkih rаdionicа pokаzuje dа spomenuti zаnаt nije zаborаvljen.