– Njemačka više nije tako bogata kao što je nekad bila, no i dalje je na europskom vrhu po ponudi posla i plaćanju radnika – ocjenjuje Jurica Hamonajec (28), Čakovčanin koji je od veljače ove godine gastarbajter u Heilbronnu pokraj Stuttgarta. Taj mladi komercijalist jednog je dana odlučio spakirati kovčege i otisnuti se na rad u inozemstvo. Kao deseci tisuća Međimuraca prije njega. Mnogi su otišli da bi se vratili kad zarade za kuću, automobil ili traktor, a onda bi ostali do penzije. Ili smrti.
Traže vozače i zavarivače
– U Hrvatskoj sam radio u trgovačkom centru. Odlučio sam se za nešto više, drukčije i na kraju krajeva isplativije, pa sam preko prijateljice došao u Njemačku. Od veljače do listopada radio sam sezonski kao kuhar u jednom restoranu. Sad radim u Mercedesovu salonu, a plaća mi je 1400 eura – kaže. Heilbronn je šesti po veličini grad njemačke savezne pokrajine Baden-Württemberg, ima stanovnika koliko i Međimurska županija, oko 115.000. Multikulturan je to grad u kojem je puno stranaca poput njega, najviše Turaka i “naših Balkanaca”.
– Zato u njemu ne dolazi toliko do izražaja njemački način života, dakle posao, posao i opet posao. Kod Nijemaca je vidljivo da im je posao na prvom mjestu i da većinu vremena i života posvećuju njemu. Svaki posao im je po PS-u. Dolazi se u 6, odlazi u 14, bez sekunde odstupanja. Pauza je 30 minuta. Odrađuje se sve što piše u ugovoru – kaže. Živi u unajmljenom WG-u (Wohngemeinshaft), kako se nazivaju stanovi koje unajmljuje više ljudi, uglavnom studenata. On ima dva cimera. Cijene su najma visoke, od 450 do 800 eura. Bez režija.
– Stan je teško pronaći jer stanodavci imaju nekoliko osnovnih parametara za odabir stanara. Prvo su, naravno, prihodi, drugo je da najam traje što dulje, a treće je, što je za nas možda i najveći problem, to što radije odabiru državljane Njemačke nego strance. Bez obzira na to što je i Hrvatska u EU, njima to nije previše važno. Osim toga, potraga za stanovima otežana je i zbog izbjeglica, jer je veći dio stanova dodijeljen njima – dodaje. Posla, za one koje žele raditi, ima. Minimalac je 1200 eura. Najveća je ponuda poslova ipak za visokoobrazovane jer je Baden-Württemberg jedna od najbogatijih njemačkih regija. Najtraženiji poslovi su u zdravstvu. Odmah će se zaposliti medicinske sestre, liječnike i njegovateljice. Oglasne ploče pune su poziva za vozače kamiona i autobusa te za zavarivače.
– Odlazak u Njemačku isplativ je jer je tu više mogućnosti. Ako radiš posao koji ti se ne sviđa ili ako ti nešto ne paše, imaš izbor, možeš otići i brzo naći novi posao, dok si kod nas u Hrvatskoj rob nečije volje, lošeg šefa, loših plaća i loše radne klime. I bojiš se dati otkaz – ogorčeno će. Žalosno je zapravo, razmišlja, što se više isplati otići u Njemačku i raditi za minimalac nego u Hrvatskoj za prosječnu plaću jer ne moraš stalno strepiti za radno mjesto i drhtati od straha za egzistenciju i budućnost. U Njemačkoj se dobro snašao, a iskustva s Nijemcima njegovih godina vrlo su pozitivna. Svi se trude pomoći mu, daju mu savjete.
– Njemačka mladež ne razlikuje se puno od hrvatske. I oni su preuzeli neke naše tipične crte ponašanja pa su opušteniji, otvoreniji… Puno njih se bavi sportom i tjelovježbom. I ja igram rukomet u lokalnom klubu – ističe.
Odlazak u restoran – luksuz
Hranu kupuje u velikim supermarketima u kojima su cijene povoljnije. Izlazak na večeru u restoran za njega je luksuz jer najobičniji panirani odrezak, “schnitzel” s pomfritom, stoji od devet eura naviše, dok obični kapučino treba platiti oko tri eura.
– Ako se novac rasporedi i racionalno troši, može se uštedjeti na kraju mjeseca. Ja sad tražim i “nebenjob”, dodatni posao, da popunim budžet – napominje.
– Da je Hrvatska imalo normalnija zemlja, dalo bi se raspravljati o prednostima ostanka u domovini. Povratak u Hrvatsku? Drage volje, ali tko zna kad i tko zna kako… – zaključuje Jurica.
