– Nek’ država smanji parafiskalne namete, pa će radnici imati veće plaće. Ako država smanji svoje apetite, radnici će to osjetiti na mjesečnim primanjima – kaže preloški poduzetnik Alojzije Šestan, komentirajući sve glasnije apele o povećanju radničkih plaća, koji dolaze iz redova politike.
Plaće u Međimurju za državnim prosjekom zaostaju i do 30 posto, a razlika je najveća u usporedbi sa Zagrebom. Osjetljivu temu koja kvari sliku Međimurja kao uspješne županije, otvorio je župan Matija Posavec, a iz dana u dan apeli poduzetnicima stižu iz gradova i općina koji pune svoje proračune porezima na dohodak, pa im nije svejedno je li prosječna plaća 3000 ili 5000 kuna.
– Godinama se govorilo da je Međimurje ima najneobrazovaniju radnu snagu, a sad da Međimurci imaju najmanje plaće. Ispada da smo robovlasnici! Ne može se plaća u Međimurju uspoređivati s onom u Zagrebu gdje su smještene velike tvrtke poput HRT-a koji ima 3000 ljudi s visokim prosjekom plaća – smatra Šestan i priznaje da mu smeta što se poduzetnici prozivaju zbog plaća. – Država treba smanjiti poreze i doprinose, a ta će se razlika onda osjetiti na plaćama. Meni taj novac ne treba – ističe Šestan.
Ekonomski analitičari upozoravaju da su plaće u Međimurju male zbog zaposlenih u građevinarstvu, tekstilnoj i obućarskoj industriji. Za oko 1220 obućara prosječna plaća iznosi svega 2983 kune, a za 2300 tekstilaca 2935 kuna. Župan Posavec napominje da je u posljednjih pet godina prosječna plaća porasla za 500 kuna, no prosjek je i dalje prenizak. Rješenje su, smatra, nove investicije i povećanje potrebe za radnom snagom.
– Poduzetnici će morati nuditi bolje uvjete kako bi radnike zadržali ili zaposlili nove. Već danas postoje problemi u osiguravanju kvalitetne, kvalificirane radne snage u deficitarnim zanimanjima, posebno u metalskoj industriji – ističe. U Međimurju se deseti mjesec smanjuje broj nezaposlenih, kojih je trenutno 6237, što je 20 posto manje nego prije godinu dana.
Bojan Režonja iz tvrtke Paul Green kaže da imaju problema s pronalaženjem stručne radne snage, pa su zapošljavali i radnike bez iskustva koje treba naučiti raditi.
– Kod nas produktivnost ima najveći udjel u plaći, pa oni koji su produktivniji dobivaju više. Cilj nam je imati kvalitetne i zadovoljne, motivirane radnike, a ne samo jeftino proizvoditi. To bismo mogli i drugdje – kaže B. Režonja. Kad bi država davala olakšice, poslodavci bi ih, kažu, sigurno pretočili u veće plaće.
