Na rodnom gruntu podigao je dva plastenika od po 200 četvornih metara, onako 'za probu', a upornim radom i uz mnogo odricanja, s vremenom je došao do iznimne proizvodnje...
Prije petnaestak godina, Marijan Krebs iz Celina, građevinar po struci, odlučio je iz temelja promijeniti život. Ono što je zaradio u građevini, odlučio je uložiti u proizvodnju povrća. Na rodnom gruntu podigao je dva plastenika od po dvjesto četvornih metara, onako “za probu”, a upornim radom i uz mnogo odricanja, s vremenom je došao do iznimne proizvodnje. Danas sa suprugom Sanjom uzgaja desetak vrsta salate, paprike, rajčice…
– Mislili smo u početku, prisjeća se Marijan, da je to jednostavno – posiješ, ubereš i prodaš. Pet godina smo se tako mučili uz stalan posao, ali nije baš išlo, nakon čega smo otvorili OPG i odlučili s posvetiti samo proizvodnji povrća.
Dnevno to znači i do dvanaest sati rada, ja od 1. ožujka, kad nam zapravo počinje sezona, nisam imao niti jedan slobodan dan. Nažalost nemam kome to povjeriti, sami sve radimo. Nije toliko problem u proizvodnji, najteže je sve to skupa voditi, htio sam čistu ekološku proizvodnju, ali tu je toliko komplikacija, pa sam se preusmjerio na integriranu proizvodnju, baš čekam da dođe inspektor i da to sve pregleda.
Integrirana proizvodnje je nešto između ekološke i konvencionalne, prilično je zahtjevno, a mi smo učili uglavnom kroz praksu, metodom pokušaja i pogreške. Knjige i razni savjeti tu baš previše ne pomažu. Značajno i do deset puta sam na taj način smanjio upotrebu mineralnih gnojiva.
Što se tiče ponude robe po raznim trgovačkim centrima, mislim da su to neusporedive stvari. Mi danas navečer naberemo svježe, zrele plodove, sutra ujutro su na tržnici. Jako pazimo na kvalitetu i izgled plodova i kupci to prepoznaju, tako da s plasmanom zaista nemamo problema. Činjenica je da je ovakva proizvodnja prilično skupa, što u konačnici znači i malo višu cijenu proizvoda, ali kvaliteta je neupitna, ispričao nam je Marijan, pokazujući nam zdrave, velike plodove.
Podravka u Međimurju
Svoje proizvode prodaju na čakovečkoj tržnici, za što je zadužena
Sanja Đurasek, Marijanova životna i poslovna partnerica rodom
iz Svetog Petra Čvrsteca u Podravini, koju je kako Marijan
u šali kaže, upoznao na zadnjoj stanici jedne zagrebačke
tramvajske linije.
Zadovoljna sam, posla je puno, ali neka. Ranije sam radila kao krojačica, a ovo je ipak nešto lakše nego sjediti za šivaćom mašinom osam, deset sati. Osim toga je i isplativije, a nitko ti ne naređuje kad si sam svoj šef. Nije mi žao što smo se u to upustili, rekla je Sanja, koja uz svakodnevnu brigu za povrće, nađe vremena i za svoju drugu veliku ljubav – cvijeće.