Hrvatska je 49. najbogatija država na svijetu, ako možemo vjerovati analizi portala Work + Money koji je klub pedeset najbogatijih sastavio u suradnji s washingtonskim think tankom Social Progress Imperative.
Portal Work + Money dio je palete relativno mladog izdavačkog
startupa Granite Media osnovanog 2017. u San Franciscu “s
namjerom da poveže američku tradiciju čitateljskog žurnalizma s
mogućnostima i metodologijom suvremene znanosti i velikih baza
podataka”, piše novac.jutarnji.hr.
Njihov partner u istraživanju globalnog bogatstva, Social
Progress Imperative, kojemu je na čelu ekonomist Michael
Green, koautor knjige “Novi kapitalizam za bolje društvo”,
bivši visoko rangirani službenik odjela za međunarodni razvoj
britanske vlade i profesor na sveučilištu u Varšavi u čijem su se
timu našli stručnjaci s Harvarda, MIT-a i Oxforda, kao i vodeći
ljudi zaklade Rockefeller, ozbiljna je neprofitna institucija
usmjerena stvaranju alata za određivanje prioriteta na putu
globalnog napretka.
Maglovito? Možda, kao i rad većine globalnih think tankova (koji
su svi zadržali luksuz privilegije prava na pogrešku), ipak
razina stručnosti i umreženosti suradnika, istraživača i
koordinatora think tanka sugerira ozbiljan pristup temama koje
obrađuju. Sama ideja, da BDP nije i ne može biti osnovni kriterij
za određivanje kvalitete života već je ranije eksploatirana.
Jedan o začetnika bio je butanski kralj Jigme Singye Wangchuck
čiji je indeks “bruto nacionalne sreće” u srpnju 2008. ugrađen i
u ustav te najmanje himalajske države, da bi se 2011. inicijativi
pridružila i Opća skupština UN-a rezolucijom koja je od članica
tražila ”holistički pristup razvoju”, ističući upravo Butan kao
primjer zdravog pristupa. Butan je siromašna zemlja, jedna od
najnerazvijenijih na svijetu, nema ga niti na jednoj ljestvici
bogatih, ali zemlja je u Aziji i danas prepoznata kao izrazito
miroljubiva, sklona poduzetništvu i gotovo bez korupcije.
Bogatstvo se može mjeriti na različite načine, piše Justin
Cupler u uvodu W+M-ove ljestvice. Netko ga promatra
isključivo kroz novac, drugi će promatrati ukupnu kvalitetu
života. Tako je s ljudima, ali i s državama. Neke od velikih
zemalja, poput Indonezije i Kine mogu veličinom svojeg BDP-a
dominirati svijetom, ali plaće zaposlenih u tim su državama vrlo
su niske, živi se izrazito siromašno i teško. W+M je zato u
svojem sastavljanju kluba bogatih zemalja uzeo u obzir tri
ključne komponente – uobičajeni BDP (u apsolutnom dolarskom
iznosu), prosječan godišnji prihod stanovnika, a onda je tome
pridodao još i Indeks društvenog napretka iz washingtonskog think
tanka.
Grube pogreške
Klub 50 najbogatijih, u kojemu je Hrvatska 49. (ispred
Kostarike), rezultat je takve metrike i, unatoč nekim grubim
pogreškama (hrvatska opsjednutost neto plaćom vjerojatno nas je
pogurala niže na ljestvici koja u pravilu uspoređuje bruto
prihode građana) pruža stvarnosti bliži portret svijeta od onoga
koji iscrtavamo isključivo grafom stope rasta BDP-a. U izračunima
su korištene statistike Svjetske banke (BDP) i OECD-a i Numbea
(za usporedbu troškova života), a sve brojke su, naravno,
pretkrizne, iz 2018. godine.
Očekivano, najbogatija zemlja u klubu je Njemačka. S četvrtim
najvećim BDP-om na svijetu, 17. po visini godišnjih prihoda
zaposlenih, ali s izrazito visokim indeksom društvenog napretka
koji uključuje jednostavan pristup kvalitetnom obrazovanju i
zdravstvenom sustavu (uz samopodrazumijevajuće kriterije kao što
je elektrificiranost i svima dostupna pitka voda) najjača
europska ekonomija ujedno je i zemlja najkvalitetnijeg
(kvalitetom najbogatijeg) življenja.
Za usporedbu, najniže plasirana Kostarika 79. je na svijetu po
visini BDP-a (W+M iz nepoznatih razloga uspoređuje zapravo
neusporedive apsolutne vrijednosti BDP-a, umjesto BDP-a po
stanovniku), kao i po relativno niskom prosječnom godišnjem
prihodu zaposlenih (9645 dolara) po čemu je čak 98. od 185
klasificiranih zemalja. Članstvo u klubu zavrijedila je visokom
razinom higijene, pristupom vodi, solidnim temeljnim zdravstvenim
sustavom, i prilično visokom razinom osobnih prava. Na dnu su je
ipak, osim BDP-a i plaća zadržale velike socijalne razlike i
niska razina osobne sigurnosti. “Prekrasno je, da dođeš odlično
bi se proveo, ako te ne bi oteli”, rekla mi je svojevremeno
prijateljica Veronica Medina Orellana, razvojna bankarica s
tadašnjom adresom u kostarikanskom glavnom gradu San Joseu. Čini
se da W+M dijeli njeno mišljenje.
Što čini pretposljednju Hrvatsku boljom od Kostarike, a tako
dalekom od Njemačke, ali i ostalih zemalja s kojima se
uspoređujemo ili bi ih jednom voljeli dostići?
Zašto je Slovenija visoko?
Hrvatska nije zemlja na koju će netko pomisliti kada razmišlja o
bogatim državama, pišu autori ljestvice i u pravu su. Od svih,
najmanje je takvom, bogatom, percipiraju sami Hrvati, koji će i
nakon ove ljestvice većinom ostati uvjereni da je hrvatsko
članstvo u Klubu 50 pogreška. Po visini BDP-a Hrvatska je 78 na
svijetu (da se računalo po stanovniku bila bi, ipak, 54., daleko
ispred 77. Kostarike), hrvatska godišnja prosječna plaća bila je
10.314 dolara, što je gura nisko na 94. poziciju (i što je
pogrešno jer to je neto plaća na bruto ljestvici, hrvatska
godišnja prosječna bruto plaća bila je 2018. godine 14.736 USD,
što je u toj kategoriji izjednačava s daleko više rangiranim, 35.
Čileom, iako i dalje značajno niže od Slovenije i Mađarske).
Ostavimo li se međutim traženja zamjerki brojkama kojima smo u
velikoj mjeri sami kumovali, jer Hrvati o svojim plaćama gotovo
isključivo raspravljaju u neto iznosu, ostaje činjenica da smo u
Klub 50 stigli zato što, unatoč lošim financijama, znamo živjeti,
često bolje od drugih. Očekivano, visoko na ljestvici društvenog
napretka našli smo se zbog fantastične dostupnosti pitke vode na
svakom koraku, zbog više nego solidnih higijenskih uvjeta, ipak
svima dostupnog (unatoč našim zamjerkama i problemima koji su
samo nama prepoznatljivi) zdravstvenog sustava, više nego
korektnog osnovnog obrazovanja. Loši smo, kao što i sami znamo,
po kvaliteti visokog obrazovanja, gdje smo u donjoj polovici
globalne ljestvice, ali i po sve jače izraženim socijalnim
razlikama.
Unatoč svemu, da nije bilo zamjene bruto za neto, vjerojatno
bismo se pomaknuli stepenicu više i prestigli Latviju (12.984 USD
bruto godišnje), iako ne zbog toga što smo kao društvo bolje
razvijeni, nego zato što nam je BDP veći, kao i prosječna plaća
zaposlenih.
Tri baltičke republike šiju nas, inače, posve zasluženo u većini
kriterija, osim Latvije po plači i sve tri po nominalnom BDP-u,
što je zbog veličine zemalja ionako besmislena usporedba.
Estonska bruto plaća već je, kao i litvanska 2018. bila 12.000
dolara viša od hrvatske (što je nezanemarivih 1000 USD mjesečno),
Estonija je među biznisu najprijateljskijim državama Europe,
razina ljudskih prava je visoka (izuzmemo li već pomalo
zaboravljen problem u prvim danima samostalnosti ostrakiziranih,
pa onda uglavnom iseljenih Rusa), socijalne razlike sve su manje,
a pristup kvalitetnom visokom obrazovanju, zahvaljujući
skandinavskom okruženju, a prije svega Finskoj, kao zemlji
sponzoru, daleko je jednostavniji nego prosječnom hrvatskom
maturantu.
Pomaknemo li se od daleke i po mnogo čemu specifične baltičke
trojke prema srodnijim, a na ljestvici bolje pozicioniranim
zemljama srednje Europe, osim teško da ćemo pronaći zamjerke.
Možda će nas ponegdje, ponajviše zbog vlastite zavisti,
iznenaditi visoki plasman poneke države. Je li, primjerice, na
30. mjesto ljestvice plasirana Slovenija doista bolja od 33.
Katara, koji je na većini svjetskih ljestvica 2018. bio među
prvih deset po BDP-u po stanovniku, a prvi kada mjerimo po
kupovnoj moći građana? Slovenska prosječna godišnja plaća od
37.322 dolara (bruto), doista je međutim za 364 dolara viša od
katarske. To, naravno nije zato što je Slovenija financijski
bogatija od Katara, ali Slovenija daleko odskače po socijalnim
pravima, ujednačenosti među klasama, kao i ujednačenom pristupu
zdravstvenom sustavu i kvalitetnom obrazovanju. Ako niste šeik, u
Sloveniji ćete živjeti bolje, a u Češkoj, koja se smjestila na
26. mjesto ljestvice još bolje, iako će vam plaća godišnje
desetak tisuća dolara zaostajati za slovenskom. Dijelom je ovdje
riječ o možda najvećoj pogrešci W+M-ovog pristupa, nominalnom
BDP-u, jer češki je BDP, razumljivo, značajno veći od slovenskog,
ali Češka je jača i u pristupu kvalitetnom obrazovanju i u općoj
razini poštivanja ljudskih prava. Ukratko, Havelova ostavština
ipak nije umrla, unatoč političkom zaokretu neugodno udesno.
Problemi s korupcijom
Općenito promatrano, taj nedostatak havelovskog humanizma i
uljuđenosti primjetan je u cijeloj srednjoj Europi, a posebno na
ex-Yu područjima i u Mađarskoj (koja se udobno smjestila kao 31.
odmah ispod Slovenije, ali čiji je Indeks društvenog napretka
među najnižima, loš poput hrvatskog (koji je opterećen
međunacionalnim netrpeljivostima), značajno ispod slovenskog,
češkog, estonskog, litavskog, nešto bolji od slovačkog (pitanje
Roma), pa i poljskog, unatoč seriji ksenofobnih garnitura koje su
se izredale na vlasti.
Koliko je Havel napravio za stvaranje pozitivne društvene
atmosfere u Češkoj, ali i za percepciju Češke u svijetu, toliko
su, ali u suprotnom smjeru Viktor Orbán u Mađarskoj, ostaci
Securitatea u Rumunjskoj, ali i preživjeli duh tuđmanovske ratne
podjele naroda u Hrvatskoj (daleko više od Franje Tuđmana
osobno), naštetili društvenom napretku zemalja koje su izveli iz
socijalizma u novo, više ili manje demokratsko razdoblje. Ta
činjenica nije mogla proći ispod radara washingtonskog
“Imperativa za društveni napredak” i njegovih u faktografiju
uronjenih istraživača političkih, ekonomskih i društvenih
promjena.
Poljsku na relativno visoko 23. mjesto ljestvice smješta solidan
nominalni BDP (riječ je ipak o zemlji s 40 milijuna stanovnika
koja od pada socijalizma nije nijednu godinu završila u
ekonomskom minusu), pritišće je snažan utjecaj crkve i političke
desnice. S druge strane, Bugarska je, što zbog niske razine
BDP-a, a što zbog legendarno ukorijenjene korupcije na Balkanu,
jedina zemlja EU koja nije dobila pravo članstva u Klubu 50.
Je li korupcija u Bugarskoj doista toliko veća nego u Rumunjskoj
(koja je 44. na ljestvici) ili Grčkoj (29.) prije svega je
pitanje percepcije i javnog obračuna s korumpiranim dužnosnicima.
Rumunjska ministrica pravosuđa Monica Macovei pokrenula je uoči
rumunjskog ulaska u EU žestok, i tada se činilo uspješan, obračun
s korupcijom unutar sustava. S druge strane, bugarska
ekonomistica Kristalina Georgieva prije nekoliko mjeseci je
preuzela čelnu poziciju u Međunarodnom monetarnom fondu, upravo s
reputacijom “žene koju je nemoguće korumpirati”.
Garnitura pri vrhu
U garnituri koja se smjestila pri vrhu ljestvice, uglavnom nema
iznenađenja, osim ako iznenađujućim ne smatramo talijanski
plasman (15.) ispred austrijskog, gdje je opet problem u prikazu
apsolutnog iznosa BDP-a, kao i u slučaju španjolskog plasmana
ispred Finske ili Singapura (koji, doduše, usput ratuje s
ljudskim pravima). SAD je iako prvi po BDP-u tek treći, zbog sve
većeg društvenog raslojavanja, loše riješenog zdravstva i niske
razine osobne sigurnosti.
Ukratko – novac je važan, ali nije sve u novcu. Europski način
življenja preferiraju, čini se po ovoj ljestvici, i oni koji žive
u Washingtonu, ali nisu u političkoj strukturi SAD-a. Azija je
izrazito bogata, ali siromašna ljudskim pravima i zakinuta za
mediteranski talent uživanja u životu. Mi u Hrvatskoj možemo se,
ali i ne moramo slagati s našim smještajem među top 50 najboljih.
Činjenica da nas se može natjerati na sve, osim na pomak od ipak
mediteranskog pristupa životu, govori u prilog tome da nam je
zapravo bolje nego što mislimo, pogotovo kada se pokušamo
usporediti s drugima. Tu negdje možemo potražiti i razlog našem
upornom otporu promjenama, piše novac.jutarnji.hr.