Do nas su dospjele informacije koje bacaju nešto drugačiju sliku na događanja u Meisu i ulogu direktorice. Očito će trebati dobrano zagrebati ispod površine da bi se pronašli svi odgovori
Prije petnaestak dana tadašnja direktorica Meisa Snježana Dominić podnijela je Trgovačkom sudu u Varaždinu zahtjev za pokretanje stečaja tvrtke. Istog je dana podnijela ostavku na mjesto direktorice i članice Uprave da bi, samo desetak dana kasnije, zajedno s 230 radnika Meisa, započela raditi za Haix iz Male Subotice u proizvodnom pogonu u Prelogu.
Među radnicima Meisa Dominić je godinama slovila kao jedina koja može spasiti tvrtku i njihova radna mjesta. Dug koji je kontinuirano rastao i danas iznosi dvadesetak milijuna kuna pripisivao se prethodnoj upravi, a svi problemi oko njegovog mogućeg otpisa ili otplate stavljeni su na leđa države kao većinskog vlasnika.
Kako to uvijek biva svaka priča ima dvije strane. Tako su do nas dospjele informacije koje bacaju nešto drugačiju sliku na događanja u Meisu i ulogu direktorice. Čini se da bi tek provođenje opsežnih istraga nadležnih institucija moglo dati odgovore na brojna otvorena pitanja, iako to više ne može promijeniti sudbinu tvrtke.
Neupitno je da su problemi Meisa krenuli početkom 2000-ih, zbog čega je u pomoć uskočio tadašnji Fond za privatizaciju, prethodnik današnjeg Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP) koji je vlasnik oko 78 posto dionica Meisa. Iako podaci o visini glavnice duga variraju od 3,5 do 8 milijuna kuna, ovisno o sugovorniku, izvjesno je da upravo taj novac predstavlja kamen spoticanja, jer su na njega stalno rasle kamate do ukupnog iznosa današnjeg dugovanja.
Kada je Snježana Dominić preuzela tvrtku, kažu dobro obaviješteni
izvori, dugovanje je s kamatama iznosilo oko 7,5 milijuna
kuna. Neovisno o tome što su otada iz poslovanja uglavnom
pokrivane sve plaće i tekući troškovi, taj temeljni dug se
neprestano uvećavao. Zbog toga se 2013. godine pojavila ideja o
pokretanju predstečajne nagodbe, čemu se, navodno, direktorica
Dominić protivila. Da je tada provedena, predstečajna bi nagodba,
prema važećim pravilima, omogućila otpis oko 70 posto glavnice i
kompletnog iznosa kamata.
Država sada može tek postaviti stečajnog upravitelja. Pitanje je, međutim, što on može napraviti, jer su poznata dugovanja veća od 20 milijuna kuna, a Meisove su nekretnine procijenjene na 5,5 milijuna kuna. Većina strojeva je ionako bila u vlasništvu Haixa i Paul Greena i oni su ih preuzeli tijekom nekoliko posljednjih radnih dana u Meisu.
U čitavom ovom periodu baratalo se informacijama da svi radnici stoje uz direktoricu Dominić. Sada se čuju pojedinačni glasovi koji kažu da to nije bilo baš tako. Neki joj zamjeraju na plaći koja je, navodno, iznosila oko 20 tisuća kuna, dok su se prosječna primanja radnika kretala oko 3.200 kuna. Ispod glasa propituje se uloga direktoričine privatne tvrtke Obuća Smik čija je temeljna djelatnost proizvodnja obuće, kao i tvrtke Aether Consulting kojoj je Snježana Dominić osnivač i direktor.
Govori se o većem broju radnika koji su dolazili u Meiso gdje bi tri mjeseca radili bez naknade, pa bi potom bili “proslijeđeni” Meisovim partnerskim tvrtkama. Postavlja se i pitanje zbog čega je tijekom kolovoza počela “šepati” otplata dugovanja za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, koja je i dotada servisirana izvan rokova, ali ipak u kontinuitetu. Direktorica je tada zatražila otplatu duga na rate temeljem tzv. upravnog ugovora iako je znala da nekretnine Meisa ne mogu biti jamstvo, budući da su pod zalogom CERP-a, a drugih jamstava nije bilo.
Mnogo je otvorenih pitanja i očito će trebati dobrano zagrebati ispod površine da bi se pronašli svi odgovori. Put do pune istine neće biti nimalo lagan, jer se do nje može doći tek kad se sagleda sve ono što se u Meisu dešavalo još od početka 2000-ih. Međutim, osim sumnji na eventualne nezakonite radnje, potrebno je odgovoriti i na još neka pitanje.
Očekujemo da svoju stranu priče iznese i Haix, kako bismo doznali zbog čega se nije mogao postignuti dogovor s državom, jer prelazak 230 Meisovih zaposlenika u njihovu tvrtku pokazuje da su im radnici bili itekako potrebni? Jednako tako javnost će zanimati i razmišljanja tridesetak djelatnika koji su ostali u Meisu, pa bi bilo dobro čuti što ih je navelo na takvu odluku i kakvo rješenje očekuju za svoj budući status?
U svemu tome jedino je sigurno da Meiso nije zatvorena knjiga i bilo bi dobro ovaj slučaj osvijetliti sa svih strana kako se nešto slično u našem kraju ne bi ponovilo.