Imali smo četiri mjeseca otvoren natječaj za konobare, no nitko se nije javio. Uskoro će ljeto, proširujemo kapacitete i nemamo drugog izbora nego uvesti strane radnike
U gemišt idu bijelo vino i mineralna voda. U gemišt idu bijelo vino i mineralna voda. U gemišt idu… Tu su definiciju pića koje je u Međimurju popularno kao kod njih votka, na desetke puta ponavljali Julija, Jurij, Vadim i Nazarij, sve dok je nisu memorirali. Dakle, to je gemišt. A sad bambus…
– Kod nas nema ni gemišta ni bambusa, ovdje u Hrvatskoj smo prvi put čuli za ta pića – čudi se Jurij Homko (37), najstariji od četvero Ukrajinaca koji su u Hrvatsku došli kao, kako se to popularno kaže, strana radna snaga. Međimurci bi po domaće rekli – gastarbajteri.
Troje konobara i jednog pizza-majstora iz Ukrajine je “uvezla”
tvrtka DG Sport koja drži hotel Panoramu u Prelogu.
– Imala sam četiri mjeseca otvoren natječaj za konobare, no nitko se nije javio. Preko zime smo još mogli funkcionirati jer nije sezona, no došlo je proljeće, uskoro će i ljeto, proširujemo kapacitete i nemamo drugog izbora nego uvesti strane radnike. Na kraju krajeva, svaki čovjek koji dođe u neku radnu sredinu je nova energija i pozitiva, pogotovo kad dođu iz zemlje koja je od Hrvatske udaljena tisuću kilometara. Čovjek nekako razmišlja i o svim onim našim ljudima koji su otišli u inozemstvo i na isti se način ondje pokušavaju uklopiti – kaže šefica i direktorica Dragica Domjanić.
Jezične barijere
Jurij je iz Ivano-Frankivska, radio je kao konobar i u Ukrajini, Rusiji i Poljskoj. U hotelu sa pet zvjezdica zarađivao je oko 300 eura, što je bilo dovoljno za pristojan život, no zaželio se promjene i novih iskustava. A ovdje mu je i plaća puno veća.
– Pitaju me kolike su plaće u Ukrajini. A ja pitam kolike su
plaće u Zagrebu. U glavnom gradu su veće, a u manjim gradovima
manje – tumači nam on ukrajinsko-hrvatsku poveznicu s plaćama u
centru i provinciji. Kako ide ona univerzalna: “Tko je bliže
peći…” Osim s neravnomjerno raspodijeljenim primanjima,
sličnosti ima i s jezikom.
– Hrvatski jezik je težak, iako je to sve grupa slavenskih jezika. Hrvatski razumijem, ali ga teško govorim. Najzanimljivije je što se ovdje često i ne govori hrvatski, nego međimurski. Riječi koje naučimo preko interneta nisu iste kao one koje ovdje čujemo. Na primjer – mrzlo. Domaćim je gostima mrzlo i hladno jedno te isto, ali meni nije.
Kava s mrzlim mlijekom, kava s toplim mlijekom, mrzli gemišt… – nabraja jezične začkoljice Jurij koji se ne srami pitati domaće kolege za savjet ili prijevod. Čovjek, je li, uči dok je mlad. Slobodno vrijeme koristi za šetnje, ode u Čakovec, planira obići dvorac Trakošćan, pa malo do Zagreba i do mora, do Zadra.
Pizza-majstoru Vadimu Mojsejecu (22) iz Rivnea posao u Prelogu je prvi u životu. Po struci je prehrambeni tehnolog i uživa peći pizze u krušnoj peći. Tu su još i Julija Lipak (20) i Nazarij Zoldak (21), oboje iz Lavova, grada koji ima pet puta više stanovnika nego cijelo Međimurje.
– A jeste li se poznavali prije dolaska u Hrvatsku? – pitamo znatiželjno.
– Da – kratko će Nazarij.
– A jeste li možda zajedno negdje radili?
– Da – strpljivo će Nazarij.
– Oboje kao konobari?
– Da – ne da se Nazarij.
Razgovor ugodni prekinula je u taj tren Julija kazavši da su ona i Nazarij zapravo već dulje vrijeme cura i dečko i da su odlučili zajednički život nastaviti u Hrvatskoj. Ah, ta mladost, ludost… Nije im problem priviknuti se na hranu. Ona ionako, kaže, jede uglavnom salate, a on pizze. Tako smo ostali bez tradicionalnog novinskog šlagvorta u stilu “oduševila ih sarma” ili “ne mogu se načuditi ćevapima” ili “guše se u purici s mlincima”. Nisu oni turisti, ljudi su došli raditi.
Brzo se dogovorili
U Ukrajini su najpoznatije jelo vareniki, okruglice od beskvasnog
tijesta punjene pireom od krumpira, kiselim kupusom, sirom,
jajima… Vole Ukrajinci i palačinke od krumpira nazvane deruni.
Iznenadit će se ugodno kad doznaju da je Belica u Međimurju
prijestolnica krumpira kojem su ovdje podigli čak i pravi
pravcati spomenik. I Julija i Nazarij priznaju da su najviše muke
imali s gemištima i bambusima. Pa što se, pobogu, pije u
Ukrajini? Votka, naravno, odgovara Nazarij kojem se lice odmah
ozari. Nekim čudom, poslovično-polovična hrvatska birokracija s
izdavanjem radnih dozvola ne komplicira.
– Na prvu možda izgleda komplicirano, a u stvari nije. Prednost nam je bila to što je naš gradonačelnik Ljubomir Kolarek organizirao sastanak s idejom da pokušamo dovesti radnike iz Ukrajine. Na sastanku su bili i predstavnici jedne agencije. Rekla sam koje su naše potrebe i prošlo je dva do tri tjedna dok nisu javili da imaju prva dva kandidata.
Poslali su putovnice, podnijela sam zahtjev policiji i procedura za izdavanje dozvola trajala je ne više od dva tjedna. To su dozvole u sklopu propisanih kvota, a radnici moraju imati određene škole. I evo, pizza majstor nam je po struci prehrambeni tehnolog, praktično inženjer.
Prijavljeni su na mirovinsko i zdravstveno, otvorili smo im tekući račun u banci. Upisala sam ih i na tečaj hrvatskog jezika. Agencija nam je u međuvremenu pronašla još dvoje ljudi. Inače je kod nas u Hrvatskoj sve komplicirano, no ovo je bilo dosta brzo i jednostavno. Osigurali smo im smještaj, imaju njih četvero na raspolaganju komforan stan od 100 kvadrata. Ovdje u hotelu jedu.
Gosti su ih odlično prihvatili i nije bilo neugodnosti u stilu “Jezuš i Marija, tko me to poslužuje?” Oni znaju svoj posao, profesionalci su – kaže D. Domjanić. Nije da ne bi, dodaje, bila sretnija da zapošljava domaću radnu snagu, no što može kad je situacija takva kakva jest.
– Moramo razmišljati i o tome toliko je naših ljudi otišlo van i da ih netko treba zamijeniti, da treba puniti proračun. Nema razlike u postotku doprinosa i poreza između domaćih i stranih radnika – kaže. O visini plaće su se brzo dogovorili, tim više što imaju osiguran besplatan stan i hranu. Dolazak radnika iz Ukrajine toplo su pozdravili i u udruzi Kalinka koja okuplja članove iz zemalja “ruskoga govornog područja”.
U Međimurju imaju 110 članova, uglavnom žena koje je u Međimurje dovela ljubav. Njihov broj porastao je najviše 80-ih i 90-ih godina, kad su građevinske tvrtke poput Građevinskog kombinata Međimurje dobivale poslove u Rusiji. Muškarci bi nakon pola godine ili jedne godine kući dovodili snahe. Kaže se da u svakom većem naselju danas živi barem jedna Ruskinja.
– Okupljamo članove s ruskog govornog područja i ima nas iz više država koje su nastale raspadom Sovjetskog Saveza, ne samo iz Rusije. Kao jedna velika obitelj smo. Kad putujemo na nastupe u druge županije, predstavljamo se kao Međimurci – kaže smiješeći se Svjetlana Branilović, potpredsjednica Kalinke, koja u Hrvatskoj živi 24 godine. Rođena je u Sibiru.
– Lijepo mi je u Hrvatskoj i dobro sam se snašla. Kaže se da je Međimurje druga Švicarska. Mislim da će se i Ukrajinci ovdje dobro snaći kao što smo se snašli i mi Rusi. Razlika između ruskoga i ukrajinskog je velika, a ukrajinski je zapravo više sličan hrvatskom, posebno međimurskom dijalektu. Prema popisu stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj živi oko 1900 Ukrajinaca. Iz te je države 1998. u Međimurje stigla Natalija Horvat, rodom iz Odese, s obale Crnog mora.
– Istina, ukrajinski je više sličan međimurskom, s tvrđim naglaskom, nego književnom hrvatskom jeziku. No, treba paziti na značenje. Nije isto. Npr. dogodine ovdje znači iduće godine, a na ukrajinskom za jedan sat. Vreden je ovdje vrijedan, a na ukrajinskom to znači zločest. Ljudi misle da sve razumiju, a u stvari je značenje posve drukčije – pojašnjava.
Ona je u školi učila ruski, u to vrijeme ukrajinski je bio kao strani jezik. – Tada su svi predmeti bili na ruskom, a usput smo učili ukrajinski kao poseban jezik. Nije tako bilo svuda, većinom samo u velikim gradovima, dok su u selima bile ukrajinske škole i predavalo se na ukrajinskom. Sad su svuda ukrajinske škole, sve se promijenilo nakon Gorbačova. I Ukrajina ima dijalekte, a književni se govori uglavnom u velikim gradovima, isto kao i u Hrvatskoj. Radnici koji stižu u Hrvatsku najčešće dolaze iz takvih malih sredina jer se na selu teže pronalazi posao. Nadam se da će se brzo snaći. Hrvatska je zapravo prekasno otvorila vrata strancima.
Poljska je to učinila već odavno i sad je Ukrajincima već omogućila da ne trebaju nostrifikaciju za liječnike i medicinske sestre. Otvorena su im i vrata Njemačke, svi traže radnike. Ukrajinci su uvijek bili dobri radnici, vole raditi i zaraditi. Poslodavci će i ovdje morati povećati plaće. Cijene su kao u Njemačkoj, a plaće puno manje.
Tri dečka iz Ukrajine zaposlila su se tu u obućarskoj tvrtki u Prelogu, ali ostali su kratko jer je plaća bila 500 eura, s time da su 50 eura plaćali najam kuće, a i sami su kupovali hranu. Gotovo cijela plaća otišla im je na hranu i režije, a htjeli bi nešto uštedjeti i poslati kući. Otišli su u Gospić i sad tamo rade kao pekari, imaju besplatno smještaj i hranu te 700 eura plaće – kaže Natalija Horvat.
Dobar radnik svuda je tražen
Radnici iz Ukrajine traže se i za rad u metaloprerađivačkoj industriji. Dobar radnik, ističe, može svuda zaraditi, pa i u Ukrajini dobar metalac može zaraditi do 1000 eura, a loš nikome ne treba.
– Ukrajinci žele ići na more, rijetki se žele zadržavati na kontinentu, zbog zarade i klime. Teško je prognozirati koliko će tko negdje ostati. Nikome se nije lako snaći, uvijek treba uložiti trud. Samo na lijepe oči ništa se ne daje. Puno je Ruskinja došlo u Međimurje, ali puno ih se i vratilo natrag. Sve ovisi s kime živite. Meni je išlo dobro, uz naporan rad i trud. Kad se imate na koga osloniti, kad par dobro funkcionira, sve je O.K. – ističe.
Međimurju bi, smatra, sad već dobro došao i jedan hrvatsko-ukrajinski sudski tumač. Ukrajinci znaju ruski, no po zakonu za prijevod dokumenata trebaju im ovlašteni tumači. Međimurju, poznatom po generacijama gastarbajtera koji su od 1950. počeli odlaziti u Njemačku, Austriju i Švicarsku na privremeni rad koji je često postajao trajan, trebat će sve više radnika iz drugih zemalja jer je u tijeku novi val iseljavanja.
U preloškom gradskom muzeju Croatia insulanus nedavno se predstavila nova tvrtka za posredovanje pri zapošljavanju koja želi svoj dio kolača od 65.100 stranih radnika iz Vladine kvote za cijelu državu u 2019. godini. Od tog broja, u ugostiteljstvu i turizmu treba ih 15.600. Među njima je i 7000 pomoćnih radnika u turizmu, 1400 konobara, tisuću kuhara, 200 pekara, deset brijača… Pa i jedan instruktor joge. Taj se bar neće morati mučiti s gemištima i bambusima…
