1989. godine započeli su s dva kamiona i nekoliko radnih strojeva, a 30 godina kasnije su jedna od vodećih tvrtki u branši. Evo što nam je o počecima, sadašnjosti i budućnosti tvrtke rekao Zvonimir Pavlic
Kada su 1989. godine započeli s deset zaposlenih, dva kamiona i nekoliko radnih strojeva, rijetki su mogli naslutiti da će tvrtka Pavlic asfalt beton iz Goričana 30 godina kasnije prerasti u jednu od vodećih u branši, s tehnologijom čija se vrijednost mjeri sa stotinjak milijuna kuna.
Međutim, upornost i vizija Zvonimira Pavlica, koji je šampionske navike sa speedway staze prenio u poslovne vode, te stručnost i predanost njegovih djelatnika, uz dobru poslovnu politiku i neprestano ulaganje u razvoj, doveli su ih u red kompanija čije reference govore da su sposobni realizirati i najveće projekte. Svoju obljetnicu slave bez velike pompe, radno kao što su i navikli, pa smo i ovaj razgovor morali ugurati između dva poslovna dogovora našeg domaćina.
Prije nego se prisjetim prvih dana naše firme, moram se vratiti u vrijeme kada je moj otac otvorio automehaničarski obrt. Još kao mladić uz njega sam učio i stjecao svoja prva znanja te se postepeno uključivao u posao. Budući da je tada intenzivno započela i moja sportska karijera više nisam stigao toliko pomagati, ali mi je obrazovanje kroz Prometnu školu, a potom i zaposlenje u preloškom Betonu i ludbreškom Transportu, gdje sam vodio vozni park, omogućilo daljnje napredovanje u struci.
Otac je, s vremenom, djelatnost obrta više usmjerio prema prijevozu i građevini, polako se počeo spremati za mirovinu, a ja sam naslijedio njegovu strast za tehnikom i mehanikom, imao sam smisla za rad s ljudima i jednostavno sam se “zarazio” tim poslom. Na sve to nadovezala se teška ozljeda na utrci u Ljubljani, koja je praktički označila kraj moje vozačke karijere, pa je došlo vrijeme da okrenem novi list. I tako je sve započelo.
Vremena nisu bila laka za privatne poduzetnike?
Mogao bih, u šali, reći da nikada nisu. Ali tada se privatnike porezima držalo na određenoj razini. Nije bilo previše prilike za razvoj. Vidio sam to još dok je otac vodio posao. Mogli ste imati 1-2 zaposlenika, dalje je teško išlo. Ali vidjelo se da dolazi novo vrijeme. Meni su puno koristila iskustva i poznanstva koja sam stekao kroz sport. Imao sam prijatelja koji se bavio sličnom djelatnošću u austrijskom Trautmannsdorfu i vidio sam da će nešto takvo uskoro biti moguće i kod nas.
Tada ste preuzeli prilično veliki rizik?
U poslu je uvijek tako. Znao sam da moramo uzeti kredit kako bi nabavili asfaltnu bazu, postrojenje, strojeve poznatih svjetskih marki da budemo konkurentni i nešto značimo na tržištu. Jer kakva je korist kad nešto raditi, a onda niti to bude plaćeno, niti je to posao čija bi vrijednost ostavila dovoljno prostora za daljnja ulaganja. Zato sam 1991.godine odlučio od svojih partnera iz Austrije uzeti rabljenu asfaltnu bazu, jer su oni kupovali novu, obnoviti je i koristiti barem sljedećih 5 godina.
Baš u vrijeme kad smo krenuli u realizaciju te investicije zadesili su me veliki zdravstveni problemi, kao posljedica spomenute nesreće na speedwayu. Pune 3 godine i 9 mjeseci nakon tog događaja operacijom su mi iz pluća izvadili komad drveta koji je tu ostao nakon što sam naletio na zaštitnu ogradu. Istovremeno smo čekali i treće dijete, tako da je to bio jako težak period. Ipak, uz podršku obitelji i prijatelja sve je krenulo na bolje i na poslovnom i na zdravstvenom planu te smo nastavili graditi firmu prema onome što je danas.
Danas ste među vodećima u svojoj branši?
Mislim da smo izgradili respektabilnu firmu, koja nimalo ne zaostaje za zapadnim standardima. Zasigurno smo jedan od najvećih obrta na sjeveru Hrvatske s godišnjim prometom od 50 do 70 milijuna kuna. Imamo otprilike 75 zaposlenih, na koje sam vrlo ponosan, jer su iznimno stručni te još 50 djelatnika u kooperantskim tvrtkama. Pristalica sam stalnog ulaganja u tehnologiju, pa danas imamo novu asfaltnu bazu, možda jedinu natkrivenu u Hrvatskoj, koja može raditi u svim vremenskim uvjetima, novu betonaru, dvije šljunčare u Selnici Podravskoj i Držimurcu te najmoderniju tehniku.
Pokrivamo područje u krugu od 150 kilometara, ponekad i šire, a zahvaljujući kćerki Dariji postali smo i značajan izvoznik asfalta u Sloveniju. Najveće mi je bogatstvo što djeca polako preuzimaju vođenje tvrtke, pa se supruga Marija povukla kad su stigli unuci, a uskočile su Darija i Petra, dok će Jurica po završetku svoje sportske karijere, bez obzira kad se odluči za to, preuzeti tehnički dio umjesto mene.
Bilo je uistinu mnogo toga i često smo sudjelovali u vrlo zahtjevnim projektima. Ponosimo se svojim učešćem u izgradnji autoceste Zagreb-Goričan, izradom betonskih dalekovodnih stupova na trasi Žerjavinec-Balaton, radovima na hidroelektranama Čakovec, Donja Dubrava i Varaždin, jer smo jedini u državi opremljeni za asfaltiranje kosina jezera hidroelektrane, kao i brojnim drugim poslovima u kojima mi je često pomoglo znanje koje mi je prenio otac, kao i ono stečeno za bavljenja speedwayom.
Na tom planu mi je veliki ponos i stadion Millenium, čiju smo gradnju financirali iz firme i uz pomoć brojnih entuzijasta i volontera na njega doveli i najveće svjetske priredbe u našem sportu.
Kakvi su daljnji planovi?
Djelatnost kojom se bavimo je jako zahtjevna i zato se želimo još bolje ekipirati te ulagati u daljnji razvoj. Koliko se tehnologija mijenja potvrđuje i primjer drobilice koju smo nabavili prije 3 mjeseca. Ranije su trebala trojica ljudi da bi je opsluživala, a sada je dovoljan samo jedan koji ju snabdijeva materijalom i vodi je daljinskim upravljanjem. Maksimalna modernizacija firme bila je i ostat će misao vodilja našeg poslovanja – rekao je za kraj Zvonimir Pavlic.
