Što to vam prvo padne na pamet kad čujete riječ Međimurje? Lijepo uređena i sređena županija? Bogata županija u kojoj žive radišni ljudi i poduzetnici? Mala Švicarska? Svoj sili epiteta i etiketa ovih se dana pridružila još jedna kojom je najsjeverniju županiju počastio Financial Times, uvrstivši Međimurje među 10 europskih regija budućnosti.
Ta je županija prepoznata kao mamac za ulagače kojima je na raspolaganju tim ljudi, građevinske dozvole izdaju se u jednom danu i nema birokratskog zabušavanja ni pretjeranog uhljebljivanja.
To je županija u kojoj žive najuredniji platiše poreza, tu se razvrstava rekordan postotak komunalnog otpada, i najmanji zaseoci imaju struju, vodu i plin, nezaposlenost je nikad niža… I kad se sve to stavi na popis, dolazi se do logičnog pitanja – a zašto se, pobogu, to što rade Međimurci ne preslika na cijelu Hrvatsku?
Svi premijeri i ministri koji su proteklih dvadesetak godina pohodili kraj “med Murom i Dravom” kao da su se natjecali u dijeljenju komplimenata domaćinima. Eto, na primjer, Zoran Milanović izjavio je u Čakovcu da se sve pozitivno u Međimurju treba kopirati na Hrvatsku jer taj kraj nema more, turizma, sunca i prirodnih resursa, ima tek malo zemlje i vinograda, ali ima vrijednih ruku i domišljatih glava.
No, zanimljivo je da se malo koji predsjednik Vlade, uključujući i Milanovića, sjetio za ministra uzeti nekog Međimurca. Ni jedan “autohtoni” Međimurac nije dobio povjerenje da vodi neku državnu tvrtku. Leži li u tom podcjenjivanju (ne)stranačkih kadrova iz Međimurja jedan od razloga zašto se međimurski model ne može “kopipejstati” na Slavoniju ili Dalmaciju?
Nedavna studija Instituta za javne financije pokazala je da općine i gradovi uz more imaju puno veće proračunske prihode od onih na kontinentu. Naravno, zbog turizma. Sutivan ima 16.782 kune po stanovniku, Vir 16.142, a čak 16 međimurskih općina manje od 2000, dok sva tri grada imaju manje od 4000.
Mogao bi neki političar u nekom dalmatinskom gradu reći: Pa što će onda ti Međimurci nama soliti pamet!?
