Osim rijetkih iznimaka, kao što su Prelog i Krk, većina lokalnih vlasti u Hrvatskoj dosad nije učinila ništa ni na sanaciji zapuštenih odlagališta i gradnji novih, ekološki prihvatljivih ni na odvojenom prikupljanju otpada te njegovu iskorištavanju.
Poklopilo se da je 1. veljače, kad je isticao rok do kojeg su gradovi i općine trebali donijeti odluke o načinu prikupljanja miješanog i biorazgradivog otpada, top-vijest u medijima bio smrad amonijaka koji se širio sa splitskog deponija Karepovca, gdje bageri prekapaju po smeću i ravnaju plohu za prihvat milijun kubika novog otpada.
Građani prosvjeduju, a pred gradskom je vlašću težak zadatak zbrinjavanja otpada koji proizvodi domaće stanovništvo i turisti tijekom ljetne sezone. Kao privremeno rješenje pronađeno je prskanje deponija kemikalijama koje neutraliziraju neugodne mirise i prekrivanje radnih površina sintetičkim materijalom.
U Dalmaciju je 8. veljače dojurio ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić i umirio Splićane kazavši da nema opasnosti po njihovo zdravlje. Ćorić je tri dana prije, 5. veljače, bio u službenom posjetu Međimurskoj županiji, gdje je nizao čestitke na rezultatima u gospodarenju otpadom.
Najsjevernija županija danas je na više od 40 posto razvrstavanog otpada, a Splitsko-dalmatinska na svega nekoliko posto. Zagreb je na oko 30, a prosjek za cijelu Hrvatsku je 27 posto.
I dok se jednima cilj od 50 posto odvojeno prikupljenog otpada do 2020. godine čini kao znanstvena fantastika, drugi su već sad posve blizu te s Europskom komisijom ispregovarane magične brojke.
Štoviše, neki međimurski gradovi i općine, poput Preloga i Donje Dubrave, već su blizu 60 posto. I to je Hrvatska, u svoj svojoj nejednakosti.
Tata iz mora izvukao bicikl
A još 2013. godine u Zakonu o održivom gospodarenju otpadom gradovima i općinama propisana je obveza uvođenja odvojenog prikupljanja otpada.
S Europskom komisijom Hrvatska je ispregovarala da će do kraja ove godine prestati odlagati neobrađeni komunalni otpad na odlagališta, a preduvjet za to je gradnja centara za gospodarenje otpadom (CGO).
No, od predviđenih 11, sagrađena su samo dva. Proteklih godina organizirano je više prosvjeda protiv njihovih lokacija jer malo tko ih želi u svom susjedstvu. Riječ je o poznatom sindromu NIMBY (akronim od Not In My Back Yard ili “Ne u mom dvorištu”).
Javnost o otpadu, pokazalo se, ima pretežito negativan stav, a društvene skupine otpad percipiraju kao problem, i to tuđi, nikako svoj. Prosvjedovalo se tako zbog lokacije CGO-a u selu Biljane Donje kod Zadra, Lećevice kod Splita, Resniku u Zagrebu…
U teoriji, Plan gospodarenja otpadom zamišljen je kao koncept kružnog gospodarstva koji uključuje smanjenje količine otpada, njegovu ponovnu uporabu, recikliranje i kompostiranje.
Uredbom o gospodarenju komunalnim otpadom koja je stupila na snagu početkom studenoga prošle godine, propisano je da u roku od tri mjeseca jedinice lokalne samouprave donesu odluke o načinu pružanju javnih usluga prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada.
Neki na provedbi zakona već naveliko rade, a oni sporiji sad najavljuju da će zasukati rukave i za godinu-dvije ispuniti obveze. Za razliku od “lako ćemo” političara, ekološki aktivisti nisu optimisti.
– Očekujem kaos! I dogodit će se kaos, gomila gluposti, ponešto korupcije i jako puno nezadovoljstva. S cijelim postupkom radikalno se kasni. Mi smo na otoku Krku problem uočili još 2000. godine, naručili studiju i danas smo na 60 posto odvajanja otpada i idemo prema 80. Mi smo, dakle, desetljeće ispred.
To su mogli napraviti i drugi, ali nisu, osim nekoliko izuzetaka. Nevjerojatan indikator patologije hrvatskog društva i zajednice, da ne kažem države, jest koliko se jedan takav ozbiljan problem gurao pod tepih. Puno više od vremenskog, dramatičniji je organizacijski faktor.
U Zagrebu, Splitu i Rijeci neće uspjeti jer zbrinjavanje otpada shvaćaju kao tehnički problem komunalne tvrtke. Komunalnom poduzeću ili potkapacitiranoj gradskoj službi daje se da riješe problem, a to ne ide.
Komunalna poduzeća vode najnesposobniji kadrovi koji se mogu pronaći na tržištu, a oni onda još zaposle nekoliko svojih rođaka koji ne mogu pronaći posao u privatnom sektoru.
Primarna selekcija otpada po definiciji je društveni projekt – kaže ekološki aktivist Vjeran Piršić, koji je posljednjih godina održao na stotine predavanja diljem Hrvatske i upozoravao na kazne koje će gradovi i općine morati plaćati ako ne ostvare ciljeve Europske unije.
Prijetnja kaznama je, smatra, napokon i pokrenula cijelu priču.
– Država se pokrenula samo zbog batine, ali konceptualni problem je to što nemamo mrkvu. Nije poanta u kažnjavanju, nego da građani vjeruju čelniku grada ili općine kad ih ovaj pozove da naprave nešto dobro.
Ljudi nisu po definiciju pokvareni i neće imati ništa protiv toga da žive u boljem i sigurnijem okolišu. Danas svi govore o kaznama, a nitko ne motivira ljude na odvajanje otpada i probudi dobro koje u njima čuči. Ako neće zbog sebe, poslušat će zbog svoje djece – kaže.
Piršić često ističe Krk kao rješenje koje se može preslikati na cijelu državu.
– Na Krku smo uspjeli zato što su djeca iz vrtića i škola bila educirana i ona su praktički prisilila roditelje da provode primarnu selekciju kod kuće, a naš komunalac je samo tehnički odradio cijelu priču.
Sjećam se da sam imao predavanje u vrtiću i kad mi je iduće godine jedna curica rekla da je tata izvadio stari bicikl iz mora, shvatio sam da sam odradio posao. Ovdje su djeca počela govoriti roditeljima što treba raditi.
Eto, i biskup je župnike zamolio da tri puta godišnje na misi govore o potrebi razvrstavanja otpada. Ovdje na Krku kao lokalna zajednica prepoznali smo da moramo rješavati svoje probleme.
Drugi to nisu učinili jer većina političara u izvršnoj lokalnoj vlasti pobjedu na izborima shvaća kao plijen i bitno je koliko ćeš se obogatiti, a ne koliko ćeš napraviti za lokalnu zajednicu. Većina čelnika nije postala čelnicima kako bi služili javnom dobru i bili servis lokalnoj zajednici već da drmnu neki novac na koncesijama i sličnom.
Poanta je doći ljudima i reći: čujte, mi kao zajednica moramo napraviti civilizacijski iskorak, mi smo civilizacija smeća – ističe Piršić. Dodatni faktor neuspjeha postojećeg koncepta je, dodaje, to što je u Hrvatskoj, kao i svugdje u svijetu, mafija ušla u gospodarenje otpadom.
Marko Košak iz Zelene akcije Zagreb, Split i Rijeku ubraja među neodgovorne gradove koji se, kako kaže, godinama bave samo spalionicama i centrima za smeće, zanemarujući uspostavu kvalitetnog sustava odvajanja. Ishitrene odluke zadovoljit će zakonsku formu, ali još godinama u praksi neće biti puno pomaka, pesimističan je Košak.
U Zelenoj akciji traže hitne inspekcijske nadzore nad odlukama koje se donose, a gradove i općine pozivaju da građanima osiguraju odvajanje na kućnom pragu i pravednu naplatu po stvarno proizvedenim količinama otpada. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u svom je stilu prilikom potpisivanja sporazuma o suradnji na gradnji centra za gospodarenje otpadom rekao da će Zagrebu do cilja trebati dvije godine, a Hrvatskoj četiri.
Na pitanje hoće li Hrvatska uspjeti do 2020. ostvariti zacrtane ciljeve, Josipa Juričev-Sudac iz Udruge Eko Zagreb kaže da uz megalomanske centre za gospodarenje otpadom sigurno neće jer su takvi centri ogromnih kapaciteta predviđeni za dovoz miješanog komunalnog otpada, što je u suprotnosti s odvojenim prikupljanjem i kružnom ekonomijom.
– To su zapravo centri za manipulaciju smećem, a sa smećem se ne može gospodariti jer se više ne mogu dobiti natrag kvalitetne reciklabilne frakcije.
Osim što je gradnja takvih centara preskupa, oni troše veliku količinu energije za sušenje i mljevenje smeća mehaničko-biološkom obradom, od čega se izdvaja jedan dio za suspaljivanje u energanama ili cementarama, što je izuzetno štetno za zdravlje i okoliš, a najveći dio se odlaže na skupim kazetama.
Primjeri Zagreba, Splita i Rijeke potvrđuju da se gradnjom takvih centara i bez individualne odgovornosti korisnika komunalnih usluga ne ide u dobrom smjeru – tvrdi.
Najbolje rješenje je, vjeruje, ono koje ispunjava maksimalno odvojeno prikupljanje otpada i recikliranje, kao i maksimalnu financijsku isplativost, zaštitu zdravlja ljudi i okoliša, a opisano je u Zagrebačkom ekološkom sustavu za komunalni otpad – ZEKO, čiji je autor prof. dr. sc. Stanko Uršić.
Pojednostavljeno, korisnik bi dobio magnetsku karticu i u vreću s barkodom određene boje odvajao određeni otpad. Karticom bi otvarao spremište i ostavljao vreće koje bi se odvozile u sortirne centre na razvrstavanje.
Prema barkodovima bi se onda i naplaćivalo. Bivši ministar zaštite okoliša, stručnjak za zaštitu okoliša prof. dr. Slaven Dobrović smatra da je najveći problem gospodarenja otpadom to što neki gradovi i općine ne rade ništa na uspostavi kompletnog sustava gospodarenja otpadom koji nudi iskorištavanje resursa i manje zagađivanje.
Zablude neodgovornih
– Formalno donošenje planova bez konkretnih mjera uspostave sustava odvojenog prikupljanja neće riješiti ništa!
Oni u stvari očekuju da će im regionalni ili županijski centri za gospodarenje otpadom riješiti sve probleme u vezi s otpadom, što je potpuna i neodgovorna zabluda jer su centri zamišljeni za obradu ostatnog miješanog otpada i u njima nema recikliranja.
Ključno je maksimalizirati odvojeno prikupljanje jer je to put očuvanja sirovina iz otpada. U pomiješanom ostatku, ili kolokvijalno smeću, materija je degradirana i preostaje jedino skupa proizvodnja goriva iz otpada za čiji odvoz i upotrebu treba opet plaćati nekom korisniku – kaže Dobrović.
Drobilice u sudoperu
– Prosječna cijena obrade smeća u CGO-ima je 600 do 800 kuna po toni i to je novi trošak povrh svega već postojećeg. To znači da je tada uz projiciranih milijun i pol tona građanima natovareno novih barem milijardu kuna godišnjeg troška za komunalne usluge.
Ako znamo da neke jedinice lokalne samouprave sada imaju vrlo male troškove zbrinjavanja na vlastitim odlagalištima, to bi moglo značiti da će se dogoditi višestruko poskupljenje. Uostalom u Rijeci je nedavno usluga poskupjela 108 posto, a to nije kraj.
Ekološke posljedice još su gore, neaktiviranje reciklažnih dvorišta za odvajanje opasnog i problematičnog kućnog otpada veliki je ekološki problem. Te tvari se poslije u znatnoj mjeri emitiraju u okoliš, bez obzira na to radi li se o obradi ili odlaganju.
Reciklabilne tvari pretvoriti u gorivo umjesto koristiti kao sirovinu drugi je veliki problem jer se propušta podignuti resursnu učinkovitost našeg društva.
Uostalom, imamo zakonske obveze činiti drukčije – ističe Dobrović i dodaje kako je razlika u razvijenosti sustava pokazuje da se može kad se hoće, ali i da je uspješnost izravna posljedica angažmana pojedinaca u lokalnim sredinama, najčešće komunalnim poduzećima.
– To znači da u tim krajevima imamo izvrsnu upravu komunalnog sektora, što je nažalost rijetkost. Najčešće je obratno, lokalni šerifi imaju potpunu kontrolu nad komunalnim sustavom i postavljaju poslušne ljude bez ideje, znanja, odlučnosti i na koncu odgovornosti.
Uostalom u svakom gradu i općini isti je zakon na snazi pa je jasno da promjena ili usavršavanje zakona nije nikakva garancija poboljšanja sustava – kaže. Ostvarenje ciljeva za 2020., po njemu, ovisi isključivo o tome tko će voditi komunalni sektor u gradovima i općinama.
– Smatram da ako se i danas krene punim jedrima u pravom smjeru, do 2020. možemo napraviti puno, čak i više od traženih 50 posto odvajanja i recikliranja – zaključuje. U Hrvatskoj je još uvijek aktivno između 130 i 150 odlagališta otpada, no ima puno neaktivnih koja su u fazi sanacije ili čekaju sanaciju.
Od 2005. do 2016. evidentirano je čak 316 službenih odlagališta, a divljih je, prema procjenama, bilo čak 3000! – Sanacija uglavnom uključuje formiranje završnog tijela odlagališta i prekrivanje brtvenim i prekrivnim slojevima koji ne dozvoljavaju prodor kišnice i onečišćenje podzemnih voda, a isto tako smanjuju emisije u atmosferu.
Kako sustavi odvojenog prikupljanja godinama ne funkcioniraju, u odloženom je puno problematičnih i opasnih tvari pa sanacija koja uključuje masovno prebacivanje smeća uvijek emitira hlapive tvari, među njima i brojna zagađivala.
I na koncu, kad se sanacija završi i površina uljepša i ozeleni, ugroza je i dalje prisutna, prostor ostaje trajno devastiran. Zato je važno zaključiti da je odlaganje neodgovorna praksa gospodarenja otpadom te da nema opravdanja za odgađanje i neodlučnost oko uspostave sveobuhvatnog sustava odvojenog prikupljanja za reciklabilne, biorazgradive i opasne tvari – upozorava Dobrović.
Nakon što se otpad desetljećima odlagao na divlja i legalna odlagališta koja su prijetila zagađenjem podzemnih voda, tla i zraka te širila neugodne mirise, poput onih u Karepovcu, pred Hrvatskom je uvođenje novog koncepta. Potiče se recikliranje, kompostiranje i mehaničko-biološki tretman.
Recikliranjem se štedi i do deset puta više energije po pojedinoj vrsti otpada od one koja se može dobiti spaljivanjem. Izračunano je da se recikliranjem 10.000 tona otpada otvara 240 radnih mjesta, spaljivanjem 40, a odlaganjem deset. Ministar Ćorić nedavno je u Karlovcu najavio da će idućih mjeseci biti provedeni natječaji za nabavu vozila i gradnju sortirnica.
Ovo će, rekao je, biti godina gradnje infrastrukture za učinkovito gospodarenje otpadom, odnosno za sustav cirkularne ekonomije.
– Trenutačno stanje odvajanja na kućnom pragu nije zadovoljavajuće, tu je potrebno učiniti značajne napore i mi vjerujemo upravo da ćemo nabavom spremnika s jedne strane, ali i nadogradnjom infrastrukture omogućiti da do 2020. godine ispunimo ciljeve koje smo si dali, to je 50 posto odvajanja na kućnom pragu. Vjerujemo da to možemo – poručio je.
Na naše traženje, iz njegova Ministarstva poslali su konkretnije podatke. – Hrvatska kao članica EU do 2020. godine mora odvojeno prikupljati 50 posto papira, stakla, metala i plastike, a u realizaciji zacrtanih ciljeva jedinicama lokalne samouprave na raspolaganju su višemilijunska sredstva iz fondova Europske unije.
U tijeku je javni poziv za izobrazno-informativne aktivnosti u okviru kojega je osigurano 47,2 milijuna kuna bespovratnih sredstava EU. Aktualni natječaj za gradnju i opremanje reciklažnih dvorišta vrijedan je 214,5 milijuna kuna. U tijeku je i natječaj za spremnike, a uskoro će biti raspisani javni pozivi za nabavu vozila i plovila kao i za sufinanciranje gradnje sortirnica. Vrijednost tog javnog poziva bit će oko 350 milijuna kuna – poručuju u Ministarstvu.
Koliko je gradova i općina donijelo odluke, još ne znaju, no sankcije koje su propisane koristit će se, kaže, kao krajnje sredstvo. S terena stižu razne inicijative. Uključivši se u raspravu o programu gospodarenja otpadom u Čakovcu, tamošnji HDZ-ovi vijećnici predložili su da se biootpad koji nastaje u kuhinji rješava uz pomoć drobilica ugrađenih u sudoper i spojenih na kanalizaciju. To je metoda poznata iz američkih filmova.
– Drobilice za kuhanu hranu ne treba odbaciti pod uvjetom da je gradski uređaj za obradu otpadnih voda spreman prihvatiti povećanje organskog opterećenja. Na taj način rješava se problem otpadne hrane, stvara se nešto veća količina komunalnog mulja koji se može koristiti u anaerobnim digestorima, dobivati nešto struje i kasnije kao mulj u poljoprivrednoj ili šumarskoj proizvodnji.
To se ne odnosi na sirovo povrće koje je prikladnije kompostirati, bilo u vrtu bilo u centralnom kompostištu. Treba reći da su te drobilice primjerenije za gradske sredine jer se očekuje da na selu nije problem na ispravniji način upotrijebiti neiskorištenu hranu, što je uostalom u skladu sa slijedom prvenstva postupanja s otpadom.
Važna je i potreba da se postupno sve više odjeljuje oborinska od komunalne odvodnje, što osigurava bolju kvalitetu mulja za korištenje u formi prirodnog gnojiva – smatra prof. dr. Dobrović.
Reciklažom računi rastu
Predsjednik Udruženja komunalnog gospodarstva u HGK Tomislav Ćurko ističe da uredba za kućanstva znači da se miješani komunalni otpad mora prazniti najmanje svakih 14 dana, biorazgradivi komunalni otpad svakih sedam, a odvoz glomaznog otpada u cijeni usluge najmanje jedanput godišnje.
Do 1. studenog ove godine komunalne tvrtke moraju korisnicima osigurati dokaz o izvršenju javne usluge. U komunalnim tvrtkama koje smo kontaktirali uvjereni su da mogu ispuniti ciljeve, no oni su, kažu, samo izvršitelji posla, a odluke se donose na političkoj razini.
Građane koje zanima koliko će sva ta nova pravila igre dodatno pogoditi kućne proračune, morat će se još malo strpjeti. Nakon što gradovi i općine donesu odluke, davatelji javne usluge prikupljanja i odvoza otpada imaju mjesec dana za sastavljanje cjenika. Prema informacijama iz komunalnih tvrtki, cijene će porasti, čak i ondje gdje već sad građani otpad odvajaju u tri ili četiri različite kante.
Što se više reciklira na kućnom pragu i proizvodi manje otpada, računi rastu. No, onima koji su dosad reciklirali utjeha je da će im računi porasti pet, deset ili dvadeset posto, a onima drugima i preko stotinu, kao na primjer u Rijeci. Različiti su i načini obračuna.
U međimurskom gradiću Prelogu, koji se zajedno s Krkom ističe kao primjer u gospodarenju otpadom, tročlano kućanstvo plaća 77,97 kuna mjesečno za dva odvoza 120-litarske kante. U Splitu građani plaćaju 0,194 kuna po litri otpada.
U Varaždinu su se raspitali koliko plaćaju susjedi u Sloveniji i došli do podatka da u Celju korisnici uslugu sličnu onoj u Varaždinu plaćaju 11,86 eura (plus PDV), a Varaždinci 4,90 eura. S prosječnih 392 kilograma otpada po stanovniku godišnje, Hrvatska je u donjem dijelu tablice država EU. Prskanje “dezodoransima” samo je prikrivanje stvarnih problema.
U 2016. godini proizvedeno je 1,679.765 tona komunalnog otpada. Čak 30 posto stiže iz kuhinje, 23 posto su papir i karton, a 23 posto plastika.
Prema podacima Hrvatske agencije za okoliš i prirodu za 2016. godinu, u četvrtini gradova i općina još uvijek se nije provodilo odvojeno prikupljanje korisnih vrsta otpada iz komunalnog otpada (papir, staklo, plastika i metal), a biootpad je iz komunalnog otpada odvojeno prikupljalo svega 109 od 555 gradova i općina.
Čak 77 posto svega tog otpada završavalo je na deponijima s kojih se, osjećaju to građani koji žive blizu Karepovca, širi smrad.