Ni Piran ni ‘političke pirane’ nisu tema takozvanih običnih ljudi s obje strane hrvatsko-slovenske granice. Skup život, režije, borba za lakšu svakodnevicu zajednički su uz granicu i Slovencima i Hrvatima. I premda će se susjedova trava uvijek činiti zelenijom, obitelj Cizl iz okolice Brežica opovrgava nas i za početak kažu da njima dopunsko zdravstveno osiguranje stoji 29 eura mjesečno, a kod nas 70 kuna, dakle ni deset eura.
Bez osiguranja liječenje bi bilo jako skupo i zato ga svi i plaćaju. A nedavni podatak o tisuću eura prosječne slovenske plaće Jasna Cizl ovako nam komentira:
– Mnogi zarađuju puno manje od tog prosjeka. Kao običan radnik i neka srednja klasa nemam šanse za normalan život, cijeli mjesec preživjeti od plaće. Rata struje mi je 40 eura mjesečno, vode 25 eura, TV pretplata je 12 eura, a onda još i dodatno platiš da možeš gledati druge programe jer je u ovoj pretplati samo nekoliko osnovnih slovenskih itd. Minimalac je 640 eura, ali puno ljudi nema ni taj minimalac.
U ovom našem dijelu većina radi u Čatežu, Krško ima nuklearku, a ostalo su privatnici s dućanima i kafićima koji uglavnom zapošljavaju studente. Prije je bilo puno firmi, od onih za izradu namještaja do velikog agroservisa, ali to je sve propalo i zatvoreno – opisuje 50-godišnjakinja koja živi s kćeri u svojoj kući tik uz obiteljsku. Njezini roditelji Jožica i Franc, sami kažu srećom, mirovinu su zaradili u Njemačkoj jer sumnjaju da bi od slovenske danas mogli pristojno živjeti u Bojsnom, baš kao što redom govore i umirovljenici u Hrvatskoj.
Kao primjer nam navode trgovkinju koja je nakon 40 godina rada dobila rješenje o 450 eura mirovine. Hrana je skupa, i to ponajprije domaća pa je, kažu, jeftinije kilu bresaka kupiti u Lidlu nego kupiti domaći slovenski proizvod.
– Kod nas je Mercator najskuplji i to je tužno. A kad idem u tjednu kupnju, vidim da je najviše poskupjelo fino meso, jedino svinjetinu možeš naći na svakom ćošku. Ma sigurno se lošije živi nego prije 20 godina – govori Jožica.
Stanovi na duge kredite
I njihove su vijesti pune slučajeva ovrhe, bizarnih primjera u kojima zbog “siće” ljudi ostaju bez krova nad glavom. Razlika je što je teže, kažu, doći do kredita jer se mora zarađivati više od minimalnih 640 eura, a kod njih su i kamate niže. No stanove također kupuju na one doživotne kredite od 25, 30 godina.
A mnogi kredit dižu i da bi sredili zube što redovito idu činiti u Hrvatsku jer im je to znatno jeftinije. – Kod vas sam zubaru platio 600 eura za ono što bi me ovdje koštalo 900 eura. Zubara preko zdravstvenog nećeš dočekati, a ako sve ideš sam plaćati, bolje ti je skinuti glavu – kaže Franc dodajući da je narod sigurno dobar s obje strane granice, a da i jedni i drugi imamo svoje “budžovane”.
Njihov je kraj pitom, zelen i tih baš poput Vušivčaka u međimurskoj općini Štrigovi. Brežuljak, ugodna hladovina starih šuma, vinogradi… Područje je to tik uz hrvatsko-slovensku granicu, gdje mještani govore specifičnim narječjem, štrigovskom skupinom govora koja je uvrštena na listu nematerijalne baštine Hrvatske. Na adresi Banfi 44 živi obitelj Nemec.
– Živimo blizu granice, ali ona nam ne smeta. Svaki dan idemo preko u Sloveniju i nemamo nikakvih problema. Suprug i kći rade u Sloveniji, kod privatnika, i svaki dan se voze 12 kilometara na posao u Cven kod Ljutomera – kaže Mirjana Nemec (45), koja sa suprugom Ivanom (49) živi u obiteljskoj kući njezinih roditelja. Ivan je također rodom iz Banfija, samo što je do vjenčanja živio još bliže granici pa je školu završio u Sloveniji, a tamo se i zaposlio.
Radi s plastikom, a kći Aleksandra s automobilima i autodijelovima. Kad prelaze granicu, ne moraju do službenog graničnog prijelaza, već se voze prečacem zahvaljujući pograničnim propusnicama. – Policijske patrole obilaze ovo područje, no već nas poznaju i ne zaustavljaju nas – kažu. Plaće su u Sloveniji bolje nego u Hrvatskoj. Dok u Međimurju mnogi rade za 3000 do 4000 kuna, u Sloveniji se zarađuje više od 5000 kuna.
Spajanje na pročistač
– Nije baš jako velika razlika. Sve ovisi o školi. Ako radiš u struci, imaš dobru plaću, a ako radiš nešto za što nisi školu završio, onda gazda određuje koliko će dati – kaže Mirjana. Sin Aleksandar radi u Hrvatskoj. Ljeti je život u Banfiju vrlo ugodan, no zimi je, kao i u mnogim drugim bregovitim krajevima, teže. Kad se uske lokalne ceste i očiste od snijega, skliske su. Imanja su raštrkana po brijegu. U općinskom središtu Štrigovi ima sve što treba za život. Tu su vrtić, škola, trgovina, pošta, crkva…
Od komunalne infrastrukture imaju sve osim kanalizacije. Postoji projekt spajanja Štrigove na pročistač u susjednoj Sloveniji koji je već izgrađen, što bi za obje strane bilo isplativo, no pitanje je kako će trzavice oko arbitraže utjecati na njegovu realizaciju. Dio stanovnika, osim u Sloveniju, na posao odlazi i u Austriju. Tako je to već desetljećima. Puno je miješanih slovensko-hrvatskih brakova i rodbine s obje strane granice.
Mirjanina majka Jožica doselila se prije 48 godina u Banfi iz Slovenije, gdje je i rođena, a sa suprugom Josipom upoznala se u slovenskom Razkrižju. Ima dvojno državljanstvo, a po njoj i Mirjana i njezina djeca koja su također rođena u Sloveniji. – Preko supruga imam zdravstveno u Sloveniji pa sam tamo odlazila doktoru, a automatski sam tamo i rodila – objašnjava Mirjana.
Od šestero članova domaćinstva četvero ih, dakle, ima i slovensko državljanstvo. Kad se okupi rodbina iz Hrvatske i “Dežele”, najmanje se priča o granici i politici. Idete li na more, pitamo Mirjanu i Ivana. – Nejdemo, nema se penez – odgovaraju kroz smijeh.
