Stari tradicijski zanati najbolji su pokazatelji dugovječnosti i uspješnosti ljudi, koji su, zahvaljujući njima, stotinama godina živjeli u skladu s prirodom, koristili njezine najbolje resurse i budućim naraštajima ostavljali dobre temelje za budućnost.
Ponos i pristup obrtnika koji zaista stoje iza svog rada pritom je bio važniji od promjene tehnologija. Nažalost, takvi obrti nisu gospodarski privlačni. Mlađe se generacije njima ne žele baviti pa mnogi misle kako su osuđeni na izumiranje.
Ipak, još uvijek ima svijetlih primjera koji ne žele prekinuti tradiciju. Nije poznato je li se netko obogatio ispiranjem zlata u Međimurju, no taj je zanat pomogao generacijama obitelji da lakše žive.
Zlato se ondje, prema povijesnim vrelima, ispire još od vremena Zrinskih, a vjerojatno i prije njih. Do Drugog svjetskog rata na rijeci Dravi plovilo je oko 130 čamaca “čonova” s 240 ispirača. Danas ih je samo nekoliko koji taj stari zanat pokazuju turistima.
Među njima je i Matej Horvat (94) iz Donjeg Vidovca, vjerojatno najstariji ispirač zlata u Europi, koji kaže da zlata nakon izgradnje hidroelektrana više nema. Barem ne u količinama koje bi bile isplative. Neki smatraju da je dravsko zlato najčišće na svijetu.
Od jednog kilograma zlatnog pijeska moglo se dobiti oko 940 grama čistog zlata koje je imalo od 18 do 24 karata. No, za jedan gram trebalo je skupiti i do 10.000 zrnaca.
Sjetimo se kako je nekada u međimurskom kraju bilo puno košarača, kovača, krojača… No, danas gotovo da ih i nema.