– Dobar dan, izvolite! – s ljubaznim pozdravom i još ljubaznijim osmjehom na recepciji čakovečkog Hotela Park dočekala nas je u ponedjeljak, 21. studenog, nešto iza podneva, simpatična gospođa iz čijeg je pogleda isijavala toplina upravo onakva kakva bi isijavala kada bi zakucali na vrata njezina obiteljskog doma.
Premda je susret bio najavljen i dogovoren gospođa s recepcije nije odstupila od onog što joj pravila službe nalažu. Susreli smo se s Laurom Fučko (45), voditeljicom recepcije.
– Još kao djevojčicu su me u roditeljskom domu učili kako pristojnost i ljubaznost ništa ne koštaju, a njima možeš mnogo toga kupiti i dobiti. Tako sam oduvijek živjela, tako živim i danas, a sve to mi je itekako potrebno na mojem radnom mjestu – rekla je u početku.
Već prvi kontakt i razgovor s njome pokazao nam je da smo došli u okrilje objekta gdje smo s radošću i ljubaznošću dočekani, a isto tako smo bili i ispraćeni nakon što smo ovdje bili ‘paženi i maženi’ od ljubaznog ugostiteljskog osoblja, nakon što nam je gospođa Fučko ispričala priču o sebi i slici hotela koji se ove godine nalazi u pola stoljetnom slavljeničkom okruženju.
– Govorili su mi kako je prva slika hotela recepcionar i ja tako živim i radim od 1995. godine kada sam sjela na stolac recepcionarke, a nakon što sam se 22. lipnja zaposlila u čakovečkom Unionu pod čijem je okriljem hotel radio.
Tko je Laura Fučko?
– Obična žena koja s roditeljima i 24- godišnjom kćerkom živi sretno u Pretetincu odakle svakodnevno putujem na posao i nije mi teško. Pretetinec je blizu, jedino je zima malo problematična. Doma nastojim sve držati pod svojom kontrolom, pranje kuhanje, čišćenje, čitanje dobre knjige, druženje s kolegicama, a posebno volim šoping – ispričala je u jednom dahu.
Laura, zanimljivo, romantično, rijetko ime?
– Da. Roditelji su se zaljubili u neku filmski lik te davne 1971. godine i on me prati.
Kakva ste majka?
– To bi trebali pitati kćerku Saru. Vjerujem da sam dobra, a vezano uz nju najveće bi mi zadovoljstvo bilo da jednoga dana postanem bakom.
Na nedavnoj proslavi obljetnice Hotela Laura je dobila zahvalnicu za 25 godišnju vjernost. Kakav je bio put do Hotela?
– Prije sam rekla kako sam se zaposlila u Unionu 1989. Samo dan poslije mature u čakovečkoj Ekonomskoj školi. U Unionu sam obavljala srednjoškolsku praksu jer mi je ovdje radila mama pa sam u tvrtki bila kao “doma”. Radila sam u administraciji. U Hotel sam došla “silom prilika” jer je došlo do reorganizacije rada. Isprva sam ovdje bila hotelska domaćica što znači da sam bila nadređena sobaricama i ostalom pomoćnom osoblju.
Radili smo kao jedna obitelj, dobro smo se slagali- ispričala nam je i dodala kako je ponovno “silom prilika” prije 14 godina postala recepcionarkom što za ženu smatra teškim poslom:
– Meni je teško pao smjenski rad, pogotovo noću, neznanje stranog jezika. Osobno su mi najteže padale noćne smjene. Jer već negdje poslije 11 svi zaposlenici odlaze kućama, a ti ostaješ bdjeti nad objektom, nad ljudima koji su došli pod naš krov. Nimalo ugodno jer nikada ne znaš što nosi noć pogotovo u trenutku kada pogasiš gotovo sva svjetla.
Taj strah je bio u početku, s mjesecima je nestajao, posao je postao rutina – rekla je o svojim počecima, a potom nam opisala zahtjevnost posla koji prije svega cijelo vrijeme boravka za recepcijom traži vedrinu, nasmiješenost, kulturno ophođenje s došljacima kojima ne mali broj puta mora dati na brzinu informacije o gradu u čemu se vrsno snalazi, a za ostale, eventualno nepoznate, “konzultira” Internet, brošure.
– Svaka neugodnost, svaki problem, svako neznanje rješava se osmijehom. On s vama dolazi na posao u trenutku kada sjedate na svoje radno mjesto. Brige, problemi, ljutnja i sve ostalo što nosi život ostaju pred hotelskim vratima. Treba ga držati najmanje osam sati što nije nimalo lako, a bilo je trenutaka kada za njih nije bilo razloga.
Konačno nitko od nas ne živi u bajci i raju. Taj posao prije svega moraš voljeti – opisala je slikovito zahtjevnost posla. Rekla je kako joj je izuzetno drago kada se je gosti sjete s vremenskim odmakom, kada se sjete razgovora, razmjene iskustava, međusobnih savjeta.
Još riječ dvije o osmjesima?
– Osmijeh mora imati svoje granice jer ako se prijeđe ta granica više nisi ljubazni recepcionar već si gost to može protumačiti drugačije, na svoj način. Svaki osmijeh mora imati svoje “ime i prezime” pa se moje kolege vole našaliti kada kažu, ovo je profesionalni osmijeh, a postoji i onaj drugi – rekla je.
Najgore iskustvo u dosadašnjem radu?
– Pljačka od prije desetak godina. Toga momenta mene nije bilo ustvari strah, ali poslije, mnogo poslije to mora opteretiti tvoju psihu. Ja sam poslije toga već drugi dan došla na posao!? Kada su novinari tražili podatak kako pronaći recepcionarku u koju je bilo upereno oružje, ja sam im odgovarala da s njom razgovaraju. Nevjerica kod njih. Danas srećom o tome više ne razmišljam, za mene je to prošlost.
Kako procjenjujete goste odnos s njima?
– Mislim da dobro, ali mi je teško objasniti kako. To je moja specifičnost. Oni su različiti. Ima onih koji traže svoju sobu i odu u nju, no ima onih koji su željni razgovora i spremna sam s njima podijeliti eventualnu njihove probleme pogotovo s gostima koji su kao “naši”, više su tu nego doma. U tome moraš biti i vrsni psiholog, ma u jedno ruku sve…
Za kraj?
– Meni je moj posao lijep. Volim ga raditi. Da ga ne volim našla bi način da se maknem, no moram istaknuti kako on nije jednostavan kako izgleda pogotovo za žensku osobu koja je u izravnom kontaktu s ljudima. Moraš biti profesionalan i ljubazan, imati granicu ona je tu dok sam ja iza ovog pulta, a kada ga napustim ja sam samo Laura Fučko.
Iza nje će na posao doći muški kolege, njih trojica. Ona je jedina ženska, ali im je zato nadležna i s njima je u jednom izvanrednom i korektnom te skladnom odnosu, a što je za to mjesto itekako važno jer konačno, možemo slobodno reći, oni su ambasadori objekta, a nerijetko i cijeloga grada, šireg područja Međimurja.
– Naši dragi sugrađani dođite do nas, dođite u naš Hotel kako bi se uvjerili da mi radimo, živimo, da postojimo! Puno se u Hotel uložilo i još će toga biti i ja se radujem što ću, bar se nadam, ovdje dočekati svoju mirovinu – poručila je za kraj.
– Doviđenja, dođite nam opet! – rekla nam je na odlasku i to ponovno onako toplo, ljudski sa smiješkom koji će još godinama lebdjeti u ovim prostorima.
