“Vjerujem da niste nikada razmišljali o današnjem danu onda kada ste prvi put stupili u učionicu kao mladi učitelj poučavati djecu, što ste besprijekorno i radili više od 40 godina. Međutim, iako nestvarno, ali taj dan je došao. Bilo kako bilo, prošlo je. Bilo je ludo i nezaboravno… I smijeha i suza. Ugodnih razgovora, a i svađa. I lijepih, a bome i onih manje lijepih trenutaka. Takve pokušajte zaboraviti i ostaviti ih daleko iza sebe. Dobrih i loših učenika. Isto takvih i kolega i kolegica. Roditelja, ravnatelja i ravnateljica, fotografija… Tako je to i u svakoj obitelji. Ima svega i svačega…”, dio je pisma koje je svom dojučerašnjem kolegi i “mladom” umirovljeniku Mladenu Grubiću napisala Nikolina Fuš Zvošec, prof. kada se je on u petak 18. prosinca i službeno opraštao od kolektiva Osnovne škole Jože Horvata u Kotoribi u koji je došao 6. rujna davne 1976. godine.
A tada ono osobno:
“Nikada neću zaboraviti kako ste me prvog, a kasnije i svakog dana dočekivali u zbornici otvorenog srca i s osmjehom na licu. Vjerujem i znam da ste tako dočekivali i svoje učenike svakog dana u učionici. Kad su stupili u nju, postali ste im drugi roditelj i polagano ih pripremali za život. Netko tko nije učitelj, nikada neće razumjeti koliko je potrebno energije, znanja, sposobnosti, strpljenja, ljubavi da se od onog malog, razigranog djeteta napravi učenik koji zna pozdravljati, razgovarati, pisati, čitati, trčati pravilno, crtati, pjevati…Kasnije ta dječica izrastu u mlade ljude, odrasle osobe, obrazovane osobe, radnike, roditelje… I priznajte, lijepo je doživjeti kad iznjedrite iz svog profesionalnog života toliko generacija koji postanu sve ono što sam pobrojala”, ispričala je.
Za kraj mu je istinski, otvorena srca i duše dubokim pogledom u njegove vlažne oči poručila:
– Mladene ovdje život ne staje. Samo će biti malo drugačiji. Imat ćete više vremena za sebe, a ne za druge kao što ste ga dosada imali. Dišite i živite punim plućima. Radite ono što nikada niste stigli i za što nikada niste imali vremena. Hvala Vam što ste bili moj učitelj, savjetnik, kolega, prijatelj!
To je ustvari pismo kojem bi takvom kolegi napisao svaki od nas. Vjerojatno nije imao hrabrosti, inspiracije. Ja sam to stopila u jedno jer mi je kolega bio i hrabrost i inspiracija – rekla je profesorica Zvošec.
Mladen je otišao kazavši na rastanku da provedene godine u kolektivu, kolege s kojima je radio neće nikada zaboraviti izrazivši vjeru i nadu da se to neće dogoditi niti s njihove strane.
