Kad se počelo govoriti o novoj reformi obrazovanja, mnogi su imali velika očekivanja, nadajući se da će se predmeti i njihov sadržaj uskladiti sa ‘svemirskim’ školama koje su građene posljednjih godina i koje su prepune modernih tehnologija, a ne sa zaostalima iz 19. stoljeća, čiji krovovi prokišnjavaju, a grijanje je na drva.
Karikiranje nastranu, kad je počela reforma obrazovanja i kad su se počeli nazirati obrisi promjena, šokantna je bila informacija da ni u ‘novoj’ školi informatika neće biti obvezan predmet u osnovnoj školi.
U prvom poluvremenu reforme, dakle u razdoblju koje će obuhvatiti promjene do školske 2021./22., reformatori i prosvjetne vlasti informatiku su zanemarili jer, kao što je jednom prilikom kazao aktualni ministar obrazovanja prof. Vedran Mornar, novca za nju nema.
Kad su Vlada i resorno ministarstvo zauzeli takav stav i odlučili zakinuti generacije naših školaraca u odnosu na njihove kolege iz EU, očito nisu razmišljali da tako zakidaju i razvoj našeg gospodarstva, našu konkurentnost na svjetskim tržištima, a u konačnici i sve nas građane Hrvatske. Nisu razmišljali da nas time osuđuju na začarani krug – novca nema, štedjet ćemo na obrazovanju, ako se štedi na obrazovanju, nema inovacija, nema znanstvenih dostignuća, nema razvoja novih tehnologija, nema stručnjaka na svim razinama obrazovanosti koji njima suvereno vladaju.
Nema napretka. Za razliku od nas, mnoge su zemlje svoj razvoj pokrenule upravo kroz ulaganje u obrazovanje, a najbolji i vječni primjer za to je Irska. Posljednjih godina kao primjer koji ima sličnu strategiju razvoja društva u svim njegovim segmentima spominje se Estonija. Njihovi prvašići od prije dvije godine od prvog razreda imaju obveznu informatiku koja podrazumijeva programiranje, kodiranje, izradu aplikacija, a ne poduku osnovnih operacija i korištenja računala.
Nova vlast, bila lijeva ili desna, i našim učenicima to mora osigurati odmah, a ne za pet, šest ili sedam godina jer zaostajanje će tada biti nenadoknadivo.
