U nedjelju je u Martinuševcu proščenjem i svečanim misnim slavljem obilježen blagdan Presvetog Srca Isusovog koji se u Katoličkom kalendaru slavi u petak nakon blagdana Tijelova. Martinuševčani pobožnost Presvetom Srcu Isusovu iskazuju svake godine prve nedjelje poslije blagdana.
Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova sv.
Mariji Margareti Alacoque 1675. g. Ali tek je 1765. g. papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatile redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.
Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, papa Pio IX. je 1856. g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765., a općevažeći postali su 1856..
Svečano misno slavlje predvodio je vlč. Ivan Vugrinčić, a pjesmom ga podržao zbor župe “Sv. Katarine djevice i mučenice” iz Gornjeg Mihaljevca, župe kojoj pripada i Martinuševec. Za malo međimursko mjesto od 127 stanovnika, misnom slavlju i proščenju nazočio je iznenađujuće veliki broj mještana i gostiju.
Poslije mise Vatrogasno društvo “Martinuševec” počastilo je sve nazočne prženim ribicama. Poslije zajedničkog obilježavanja ovog velikog kršćanskog blagdana domicilno stanovništvo je ugostilo proščenjare (stara međimurska tradicija), što je prigoda da se bar jednom godišnje okupe Martinuševčani, njihova rodbina i prijatelji koji su rasuti širom svijeta. Pored duhovne crte, posebno raduje što se tradicija održava, kao kulturno blago Međimurja.
