Poznato je kako je Međimurje iznjedrilo mnoge uspješne ličnosti, od kompozitora Josipa Štolcera-Slavenskog pa sve do brojnih liječnika, profesora, inženjera, znanstvenika i umjetnika na koje Međimurci mogu biti ponosni. Mnogi od njih u svijet su se uputili iz Gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu, po mnogima najbolje međimurske srednje škole i jedne od najboljih u Hrvatskoj, a kamo ih je životni put odnio iz Međimurja, čime se danas bave te kako vide svoju budućnost i profesionalni razvoj, otkrivat ćemo svakog tjedna.
Petar Palašek (26) iz Čakovca magistar je računarnih znanosti. Diplomirao je na FER-u, a danas se nalazi u Londonu na doktoratu na Sveučilištu Queen Mary. Područje njegovog rada je računalni vid i strojno učenje.
Nakon završetka Gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu dvoumio se treba li ići na Fakultet elektronike i računarstva ili pak Prirodoslovno-matematički fakultet, no na kraju je ipak prevagnuo FER. Petar objašnjava svoje osebujne razloge zbog kojih je odlučio upisati upravo FER:
– To je ona standardna “od kad znam za sebe me zanimalo kako i zašto stvari rade iznutra” priča koja uz “volim rješavati probleme” opisuje veliku većinu inženjera i razloge zbog kojih odabiru probleme kao struku. Uz to, dosta rano sam se upoznao s konceptom programiranja jer mi je tata inženjer, a kad s tim jednom kreneš – sve dalje ide nizbrdo.
Mislim da sam se već tijekom pohađanja osnovne škole dogovorio s kolegom Čanadijem da nakon srednje idemo na FER jer se tamo radi to što nas zanima. Druga opcija mi je bila ići na PMF na koji sam imao direktan upis zbog nekih natjecanja iz informatike i logike, ali ipak, dogovor je dogovor.
Poštovao je prijateljski dogovor i krenuo na FER, a kaže da će zagrebačke studentske dane zauvijek pamtiti po koncertima, parkovima i klupicama grada Zagreba, SC-u, grahu četvrtkom, lignjama petkom, aleji laptopa, Martinovci, noćnim tramvajima, JMBAGu, e-indexu, Krivom putu, Javi, osnovama elektrotehnike, učenju u hodu na putu prema kolokvijima i ispitima, kavi iz aparata, nespavanju, instant hrani iz vrećice, čekanju rezultata na Ahycu, Ferku i Moodleu i po osjećaju rješavanja zadnjeg ispita na godini kada jedva čekaš praznike, ali i po dolasku jeseni kada sve kreće ispočetka.
Tema njegovog završnog rada na kraju preddiplomskog studija zasigurno je zanimljiva svim vozačima, a riječ je o pronalaženju, prepoznavanju i praćenju razdjelne linije iz perspektive vozača.
– Radi se o sustavu koji je pomoću kamere smještene na krovu automobila trebao locirati i klasificirati razdjelnu liniju na cesti. Dakle, vi normalno vozite, a sustav u svakom trenutku zaključuje gdje se nalazi linija kako bi vas mogao upozoriti npr. u slučaju da krenete skretati iz svog traka.
To je bio relativno jednostavan sustav koji se mogao koristiti kao dio drugih sustava za pomoć pri vožnji ili nastaviti razvijati i možda čak iskoristiti u nekom većem sustavu kojem bi cilj bio autonomno upravljanje vozilom. Prof. Šegvić, koji mi je bio mentor na FERu, i njegovi studenti i dalje rade na sličnim projektima koji rješavaju različite probleme u prometu koristeći metode računalnog vida, objašnjava Petar.
Svoj diplomski rad iz područja računalnog vida Petar je pisao tijekom četveromjesečnog istraživačkog staža u francuskom institutu INRIA u Rennesu. Nakon toga primio je ponudu da tamo ostane i na doktoratu, no on je ipak želio pokušati raditi u industriji. Vratio se u Zagreb i zaposlio u start-up tvrtci Laboratorij za računalni vid.
Iako je iskustvo rada u Laboratoriju bilo vrlo zanimljivo, shvatio je da je možda ipak trebao upisati doktorat. Nije bilo lako izabrati između Francuske, mjesta doktoranda na FER-u koje mu je bilo ponuđeno i prilike da ode u London. Ipak, pozitivna iskustva njegove kolegice Darie Štefić nagnala su ga na razmišljanje da je London možda ipak idealna opcija za njega. Nakon nekoliko telefonskih intervjua ponuđena mu je pozicija na Sveučilištu Queen Mary u Londonu koju je objeručke prihvatio.
U Londonu trenutno radi na svojoj doktorskoj disertaciji u sklopu koje razvija metode raspoznavanja ljudskih akcija u videu:
– Razvijam metode koje bi trebale omogućiti da računalo shvati koje su to razlike između osobe koja na snimci npr. pije kavu ili osobe koja igra pikado. Ljudima su takvi problemi trivijalni, no računalo ne zna što je to ruka, što je noga, što strelica za pikado ili šalica za kavu. Ono u čemu mi vidimo poznati objekt, računalo vidi niz nula i jedinica.
Kako bismo se mogli približiti rješavanju takvih problema, trebamo pronaći način na koji će računalo od nula i jedinica doći do neke bolje reprezentacije onoga što se događa u videu. Idealno bi bilo kad bismo znali kako točno naš mozak radi te stvari i onda to odsimulirati, no još smo daleko od toga. Trenutno se samo igramo s nekim jednostavnim modelima umjetnih neuronskih mreža, nadovezuje se Petar.
Petar kaže da su primjetne razlike između britanskog i hrvatskog visokog školstva:
– Čini mi se da ovdje puno manje ljudi upisuje diplomski nakon završenog preddiplomskog studija. Odmah se bacaju u potragu za poslom, barem u mojoj struci, a razlog za to su vjerojatno vrlo visoke cijene diplomskog studija od 8 tisuća funti po godini. Također, poslodavci ovdje drugačije gledaju na prvostupnike, dok se u Hrvatskoj zapravo ne može raditi gotovo ništa ako imate samo preddiplomski studij.
– Prosječno jednom tjedno radim kao asistent na laboratorijskim vježbama gdje objašnjavam studentima kako u praksi upotrijebiti ono što su učili na predavanjima. Imam osjećaj da smo se na FERu u prosjeku bolje snalazili u rješavanju takvih problema, no vjerojatno sam vrlo pristran jer tamo nisam imao pregled nad cijelom studentskom populacijom.
Dakako, uz istraživanja i posao asistenta na laboratorijskim vježbama, Petru ostaje i slobodnog vremena za uživanje u Londonu, ali i okolnim mjestima. Kaže da je London nevjerojatan grad u kojem se svakodnevno može birati između uistinu mnogo kulturnih zbivanja, koncerata, restorana, ali i upoznati ljude sa svih krajeva svijeta.
Sa svojim prijateljima često odlazi na kratke izlete, bilo autobusom, vlakom ili avionom, a kao jedan od najdražih ističe planinarenje u Snowdoniji, nacionalnom parku u Sjevernom Walesu. Tu neće stati jer upravo krajem ovog mjeseca planira osvajanje najvišeg vrha Engleske u Nacionalnom parku Lake District.
Koliko je Petar svestran, govori i činjenica da se osim u računalnom vidu i planinarenju, odlično snalazi i u kreativnom pisanju. Tijekom gimnazijskih dana je s prijateljem Nevenom Benkom vodio blog na kojem su objavljivali kratke priče. Sudjelovao je u književnoj grupi prof. Pranjića, a priče su mu bile objavljene u Grlici, časopisu Veno te u zbrici Međimurska mlada lirika.
Danas vodi drugačiju vrstu bloga (http://heynicedomain.com/), onu bližu njegovoj struci, na kojem daje savjete o računalnoj animaciji i fotografiji.
Petar ne gleda daleko u budućnost. Za sada mu je plan završiti doktorat u Londonu, a na pitanje o konkretnijim planovima odgovara: Bumo vidli! Ja sam onaj tip osobe koji odlučuje u 5 do 12.
