– Sad kad pogledam unatrag, kad pogledam osobu koja je otišla na put da zaradi neku paru i da vidi malo svijeta, sad vidim to lice, ali ipak mi se čini da ja više nisam ta osoba – riječi su to Marka Kunića iz Varaždina, jednog u nizu potplaćenih radnika u Hrvatskoj koji su bolji život pokušali potražiti negdje drugdje, piše Varazdinski.hr.
Marka je put odveo u Kanadu. Kolika je ta promjena, teško je reći, no izvjesno je kako promjena postoji.
– Prije svega mislim da je najviše na mene utjecao život u Kanadi, naravno. Ali ne u nekom smislu nagle promjene, već polako. Prije dvije godine, otišao sam da zaradim i da se vratim, prije godinu dana već sam bio u dvojbi, a danas sam siguran u svoju odluku da ostanem u Kanadi – rezolutan je Marko.
Ovo je zemlja za nas
Početak nije bio lak, no nije bilo ni preteško, govori nam jer ipak postoji nešto što čovjeku svakako da motivaciju da radi, čak i kad je teško. – Mnogo ljudi razmišlja da je rad u inozemstvu nešto drugačije od ovoga što imamo priliku gledati, da su u inozemstvu svi toliko radišni da jednostavno ni ne razmišljaju o novcu.
Stvari nisu takve, to su priče za djecu, ali ipak ima nešto što čovjeka potiče na rad, a to je činjenica da će te i kod najgoreg mogućeg poslodavca biti plaćeni za svoj rad, da će vaš trud biti, ne nagrađen, već pošteno plaćen. Sjetite se samo kakve gluposti čujemo u Hrvatskoj, kad raznorazne lopine pričaju da Hrvati ne žele raditi, da su lijeni i slično. To su obične gluposti! Pa tko normalan želi raditi i dolaziti nasmješen na posao nakon što 5 mjeseci nije dobio plaću – kazao je Marko.
Dok sjedimo na kavi prolaznici neprestalno staju i pozdravljaju našeg sugovornika.
– To je ono što mi najviše nedostaje, ono nešto nezamjenjivo i neopisivo. Ljudi, znanci, prijatelji. Nakon odlaska odjednom više toga nema, odjednom tisuće sitnica nestanu koje ste do jučer uzimali zdravo za gotovo i morate krenuti ispočetka, korak po korak. I stvoriš novu rutinu – dodao je Marko.
Najveći je sukob, govori nam Marko, između svijeta koji ostavljate i svijeta u koji dolazite. – Lako je kad je povratak izvjestan, vi ste tamo, ali još ste uvijek kod kuće, radite i čekate povratak. Ali kad ti se jednom u glavu uvuče ideja da povratak nije nužan, da je ostanak i više nego moguć, stvari se mijenjaju.
Zapravo, dok mi to shvatimo, stvari su se već promijenile i mi smo tu samo da ne znamo što da učinimo. A nešto moramo – dodaje Marko smješkajući se zbog mudrosti koje sipa, sav mudar otkad se vratio iz Kanade. Ipak, nešto je prevagnulo, neka sitnica ili nešto više?
– Ma nije do jedne stvari, nakupi se mnogo sitnih za, mnogo sitnih protiv i jednog dana probudiš se s jasnim ciljem. Donekle – nasmije se.
Više pročitajte na Varazdinski.hr.
