– Slavljenik je skoro cijeli život radio tesarske poslove, postavši vrhunski majstor svog zanata. Ali gradio je i čuvao dom i obitelj, prošao lijepe i manje lijepe trenutke u svom životu i dočekao godine koje mu nisu teške, jer naučio je na breme života, ali i radosti koje život daje.
Nije oko nas puno onih koji su doživjeli 100. rođendan i zdravo, sretno i vedro započelo put prema 2. stoljeću svog života. Ipak, ima i takvih ljudi i to tu pokraj nas, ali oni žive tiho u samoći, obitelji ili su udomljeni u nekim ustanovama gdje žive svoje staračke dane i promišljaju o svojem djetinjstvu, mladosti i budućnosti.
A njihova djetinjstva nisu bila niti malo slična ovim današnjim, mladost je prolazila u teškom radu na polju ili tvornicama te u služenju raznih svjetskih vojski, život u borbi za obitelj i svoj dom, budućnost najčešće kako je drugi urede. Ako je zdravlja koliko toliko dani sto godišnjaka su ljepši za njega i za one koji o njemu skrbe, poglavito za obitelj, ako pak je prisutna bolest, onda je sve drugačije, samo ne lijepo i lako.
Među ove prve, zdrave i s očekivanjima spada Đuro Strahija iz Podturna, koji je ovog vikenda ušao u novo vrijeme i razdoblje svog života, proslavivši 100. rođendan u Domu za starije osobe Sveta Ana u Sivici, gdje se nalazi posljednjih nešto više od dvije i pol godine.
Vidjeti i čestitati Đuri ovaj lijep broj godina došla su njegova djeca, unuci i praunuci, došao je općinski načelnik Josip Lepen sa svojim zamjenikom Stjepanom Murkovićem, a došli su i članovi KUD-a Podturen, koji su mu podarili “Rođendansku” uz pratnju na flauti i klarinetu njegovih unuka.
Đuro je probirao usnicama, očima tražio i pogledavao tko mu je sve došao i potom se vrlo brzo uklopio u lijepo ozračje koje su stvorili zaposlenici doma Sveta Ana, kao i Đurini kolege koje s njime stanuju u ovom ugodnoj ustanovi. Dok se slavlje stišalo i svatko je svojima i svojemu otišao, porazgovah s Đurom, koji osim što malo slabije čuje, pamti sve trenutke svoga života, sve događaje, dobrog je zdravlja, sam skrbi o osnovnim potrebama i zabavlja kolege i kolegice u domu, od jutra do sutra, zavisno o temama i raspoloženju.
Kažu svi od vlasnika, osoblja i korisnika kako je Đuro “duša” ovog doma. A Đuro kaže kako se život sastoji i od uspomena, lijepih i manje lijepih, a u njegovom životu je bilo upravo takvih.
Lijepo u Slavonskom Brodu, smrtno opasno u Lendavi
– Nije život čaša vina niti “taca” s kolačima i nema recepta za doživjeti sto godina, već postoji sreća i nesreća, kao i sredina u kojoj si odrastao, živio i ostario. Nikakve čašice rakije svaki dan ili jabuka, jer često puta u životu nije bilo niti za čašicu vode, nego stalna borba za opstanak među svim patnjama, nevoljama ali i trenucima ljepote života, započinje Đuro svoju životnu priču, za koju bi opisati trebalo tisuću listova papira.
– Najljepši dio života bio mi je kada sam kao mladi čovjek deset godina boravio u Slavonskom Brodu, bio sam mlad, radišan i za to plaćen. Naravno da je i poslije toga bilo lijepih trenutaka u životu, od zaljubljivanja u djevojku Sabinu s kojom sam se oženio 1938. godine, rođenje djece, unuka, praunuka, ali tada su dolazile i veće obveze. Kad si mlad i sam onda si sretan i zadovoljan.
Na žalost ta “slavonsko-brodska” sreća nije bila za vječnost, jer došao je II. svjetski rat i sve strahote, odlazak u “levente” i mnogo patnji. Jedna teška nevolja zadesila me, kao i desetke drugih, kada su nas mađarski vojnici i žandari objesili na drveće u Lendavi kod onda poznate gostionice “Korona” i samo zahvaljujući jednom časniku preživio sam vješanje i dobio otpust iz vojske.
Nakon II. svjetskog rata bilo je puno lakše i ljepše i na selu se dobro živjelo, istina i puno radilo, ali bilo je dobro. Ja sam bio cimerman (tesar) i to među najboljima. Radio sam svoj posao, ali sa ženom smo imali domačiju i svega smo imali. Sjećam se čestih žgajari (pečenja rakije) koje su bile radost i dobitak. Imali smo rakije više nego vode u zdencu.
Cijeli život smo radili i časno živjeli, lijepo je bilo dok su djeca bila s nama, no kasnije su se razišla tražeći i gradeći sebi bolji život. Žena mi je umrla je umrla pred dvadesetak godina i bilo mi je teško, ali valjda je tako trebalo biti. Danas sam sretan, kada vidim da su djeca sretna, da unuci i praunuci rastu, tako da će loza Strahija potrajati duže nego ću ja živjeti. Dobro mi je ovdje u domu, nije kako u vlastitoj kući, ali gazde su dobri, osoblje brižno, sve je uredno, ukusno i dostupno u svakom trenutku.
Raduje me svaki posjet dragih i milih ljudi s kojima popričam manje o prošlosti, a više o sadašnjosti. Hvala Bogu, dosta sam dobrog zdravlja i stoga sve lakše podnosim, a radostan sam kada kolege i kolegice mogu nasmijati i zabaviti, kazao nam je između mnogih stvari i ovo što sam zapisao.
U ime redakcije portala eMedjimurje.hr i svoje osobno, zahvalih Đuri na pričama njegovog života i poželjeh mu da ovako vedar i zdrav dočeka 101. rođendan, a onda ćemo krenuti s njime i prema drugim rođendanima.
I prije nego se pozdravih sa svima i htjedoh otići, Đuro je svojeg pajdaša poslao u sobu po “citre” i onda snažno odsvirao “Međimurje malo” i još jednu koju nisam razaznao, jer sam u mislima zašao u godine kada je Đuro bio mlada osoba. Sada je stariji, ali mladog duha kojim prolazi ove pozne godine i pokazuje da i one mogu biti lijepe kada je čovjek vedar.
