Poznato je kako je Međimurje iznjedrilo mnoge uspješne ličnosti, od kompozitora Josipa Štolcera-Slavenskog pa sve do brojnih liječnika, profesora, inženjera, znanstvenika i umjetnika na koje Međimurci mogu biti ponosni. Mnogi od njih u svijet su se uputili iz Gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu, po mnogima najbolje međimurske srednje škole i jedne od najboljih u Hrvatskoj, a kamo ih je životni put odnio, čime se danas bave te kako vide svoju budućnost i profesionalni razvoj, otkrivat ćemo svakog tjedna.
Martina Kovačić (28) iz Murskog Središća psihologinja je s magisterijem iz područja neuro-kognitivne psihologije.Trenutno radi kao nastavnica psihologije u tri čakovečke srednje škole: Srednjoj školi Čakovec, Gospodarskoj školi te Gimnaziji Josipa Slavenskog, koju je i sama pohađala prije odlaska na studij psihologije u Ljubljanu.
Upis studija psihologije za nju je bilo ispunjenje dugogodišnje želje jer, kako i sama kaže, ništa drugo nije ni dolazilo u obzir:
– Susrela sam se s psihologijom još u vrijeme pohađanja osnovne škole kada sam listala mamine skripte s fakulteta i već tada odlučila da želim biti psiholog, iako nisam imala pojma što to točno znači. Ono što me najviše intrigiralo je relativnost ljudske percepcije i način na koji ljudi razmišljaju, logika koja ih pokreće da se ponašaju onako kako se ponašaju. Najlakše je reći da su ljudi zlobni, a malo teže shvatiti i razumjeti njihovo viđenje stvari, objašnjava Martina.
Studentske dane u Ljubljani najviše će pamtiti po ljudima kojima je bila okružena, a koji su uvelike pozitivno utjecali na nju, te po vožnjama biciklom ulicama slovenske prijestolnice. Bilo je i trenutaka u kojima se pitala je li trebala ipak upisati studij medicine, no pronašla je kompromisno rješenje koje ju je odvelo na postdiplomski studij neuro-kognitivne psihologije u München na Ludwig Maximilian Universität:
– Nakon druge godine studija psihologije i odslušanih kolegija iz fiziologije, neurologije i psihijatrije, uhvatila me “krizica” i poželjela sam se prebaciti na studij medicine. Za tu krizu najzaslužniji je bio najbolji profesor kojeg sam ikad imala priliku slušati, prof. dr. Zvezdan Pirtošek. Ipak, bilo mi je žao odbaciti psihologiju i nakon pola odrađenog fakulteta krenuti ispočetka pa sam odlučila napraviti kompromis kroz interdisciplinarnost.
Započela sam volontiranjem u psihijatrijskoj klinici, nastavila praksom u Društvenomedicinskom institutu i ljubljansku priču završila diplomskim radom na psihijatrijskim pacijentima. Naposljetku sam u Münchenu pronašla interdisciplinarni poslijediplomski program, koji se činio idealnim za mene jer je bio spoj psihologije, neurologije i kognitivne znanosti. Nitko od ukućana tu moju prijavu nije shvaćao suviše ozbiljno, no ispalo je da su moja studentska iskustva bila dobitna kombinacija, nadovezuje se Martina.
Vrijeme boravka u Münchenu nije bilo uvijek jednostavno, ali joj je pružilo iskustva koja će zauvijek biti dio nje:
– Te ću dane pamtiti po sumanutom učenju u knjižnici od 7 ujutro do ponoći i ispijenim litrama Red Bulla od čega sam poprimila sivo-zeleni ten, po večerima provedenim s MRI skenerom i pacijentima s nedokučivim bavarskim naglascima, po štreberskim internim forama s kolegama, prašnjavom tepisonu fakulteta.
No, ono najvažnije, po učenju na nudističkom kupalištu rijeke Isar, vikend-izletima u Alpe, ogromnim kriglama pive u English Gartenu i vrlo različitim, ali jednako toliko dragim ljudima koje sam upoznala sa svih kontinenata. Na kraju, to ću razdoblje pamtiti i po akademskom samopouzdanju koje sam stekla, kaže nam Martina.
Nakon uspješnog završetka studija u Njemačkoj, Martini nije bilo jednostavno donijeti odluku o ostanku u Njemačkoj ili povratku u Hrvatsku. Prevagnula je odluka o povratku u zavičaj:
– Najprije sam se prijavila i bila primljena na dva doktorska studijska programa, a onda sam se odlučila vratiti. Plakala sam tri dana. No osjećala sam da je to ispravna odluka i da će sve biti u redu. Ako čovjek živi onako kako sam ja ondje živjela, ako toliko radi, trudi se i odriče, onda lako postane tašt, nestrpljiv, hladan i narcisoidan, a to nisam htjela. Osim toga, shvatila sam da previše vremena provodim u mračnim podrumima uz tutnjavu MRI skenera i analiziranje podataka. Nedostajali su mi ljudi.
Sada kada je i sama dio hrvatskog obrazovnog sustava kao nastavnica psihologije, primjećuje veliku razliku između hrvatskog i njemačkog obrazovnog sustava pa kaže:
– Njemački visokoškolski sustav je prilično nemilosrdan. Primjerice, tamo ne postoje rokovi, nego na ispit možeš izaći samo jednom. Ako padneš ispit, u principu padaš i godinu. Međutim, za ambiciozne, predane i motivirane otvorena su sva vrata. Isto tako, studijski smjerovi su puno uži, specijaliziraniji i interdisciplinarniji nego kod nas.
Ja sam birala medicinska područja pa sam najprije stažirala u Max Planck institutu za psihijatriju, a kasnije radila u Neuro-Kopf centru na projektu vezanom uz Alzheimerovu bolest. Da ne spominjem da nas je fakultet svake godine nagradio plaćenim studijskim izletima; prve godine u Amsterdam, a druge u Berlin. Ukratko, Njemačka je država koja ulaže u znanost i obrazovanje i to osjeća svaki student.
Martina napominje kako i u Hrvatskoj ima sreću biti okružena motiviranim, kompetentnim, kreativnim i dragim kolegicama pa posljednje četiri godine udružuju svoje snage i pripremaju predavanja u sklopu Tjedna psihologije, a ideje za teme pronalaze u situacijama ili slučajevima s kojima se susreću i poteškoćama koje primjećuju. Iako to rade potpuno volonterski, motivira ih vrlo dobar odaziv.
Na pitanje kako se nosi s predrasudama o psihologiji i psiholozima, Martina kaže kroz smijeh: -Moj vlastiti otac smatra da su psiholozi čudna bića, tako da sam navikla pa nemam problema s tim.
– Predrasuda ima svakakvih, kako pozitivnih tako i negativnih. Mnoge me zabavljaju. No žalosti me što ljudi najčešće ne uviđaju širinu i primjenjivost te znanosti. Psihologija može biti mnogo više od razgovaranja o problemima. To je ono što nastojim predočiti svojim učenicima, nastavlja Martina.
Kao nastavnica pshologije uživa u svome radu, no kako je satnica psihologije vrlo mala, nedostaje joj što ne stigne bolje upoznati svoje učenike. Ipak, čini se da su oni u njoj pronašli osobu od povjerenja jer nerijetko se dogodi da joj se izvan nastavnih sati obraćaju pitanjima i traže savjete.
U budućnosti želi postati još bolja nastavnica, a trenutno je u postupku stjecanja dopusnice za rad u jednom užem području psihologije.
– Voljela bih jednog dana specijalizirati kliničku psihologiju, no prije toga moram naći smislenost, isplativost i opravdanje za cijenu tog studija. Imam samo jedan univerzalno dobar plan – educirati se, vrebati prilike i dočekati ih spremna. I ostati čovjek koji u čovjeku vidi dobro, završava Martina.