Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama (25.11.) ove godine u sklopu projekta “Nikad nije kasno” održana je tribina “Uloga mladića i muškaraca u promociji ravnopravnosti spolova i suzbijanju rodno uvjetovanog nasilja” u dvorani Scheier na kojoj je sudjelovalo 60-tak predstavnika i predstavnika osnovnih i srednjih škola, udruga, institucija i ostalih gostiju.
Projekt “Nikad nije kasno” zajednički provode Udruga Zora, Sigurna kuća Čakovec i Centar za socijalnu skrb sa svojom podružnicom Obiteljski centar, a podržava ga Ured za ljudska prava RH. Žrtve rodno uvjetovanog nasilja u najvećoj mjeri su žene, koje nasilje rijetko prijavljuju zbog straha od većeg nasilja, dok muškarci koji su žrtve nasilja u obitelji najčešće nasilje ne prijavljuju zbog srama i straha da će im se okolina smijati. Svi oblici nasilja u obitelji jednako su destruktivni po osobu, obitelj i društvo u cjelini.
Problem nasilja u obitelji i vezama problem je cijelog društva koji uključuje i žene i muškarce, pa ga samo žene same ne mogu ni riješiti. Marina Kolar, voditeljica projekta iz Udruge Zora pozdravila je prisutne te predstavila temu.
“Unatrag 11 godina koliko udruga Zora djeluje često smo bile svjedoci kako na ovakvim prigodama većinom govore žene i kako govore uglavnom ženama. Muškarci se sami često nisu osjećali pozvano sudjelovati u promociji ravnopravnosti spolova, razumljivo, jer su po statistici uvijek ispadali nasilnici i negativci, što je težak teret za nositi onima koji nisu takvi.
U današnjem svijetu kada muškarci imaju glavninu moći, ako pričamo o odlučivanju, novcu, vlasništvu.. jasno je da bi se za stvaranje ravnopravnijeg svijeta muškarci trebali odreći djela svoje moći za što većina nije zainteresirana. No ne postoji drugi način da i muška i ženska ljudska bića mogu uživati jednake prilike u svim aspektima života, a muškarci u ovoj nenasilnoj borbi moraju biti suradnici, saveznici, partneri.
Nismo zadovoljni rezultatima koji se postižu vezano uz prevenciju nasilja u vezama, u obitelji, nad ženama, nismo zadovoljni odgojem i ponašanjem djece i mladih u kojima u sve većoj žurbi zbog potrebe osiguravanja egzistencije imamo sve manje vremena za razgovor sa njima, ali za ovakvo društvo nažalost ne možemo okriviti nikoga drugoga osim onog tko je to društvo stvorio – nas same. Jer “društvo” smo mi.
Problem kreće od najranije dobi kada različito odgajamo dječake i djevojčice. Tješimo li svoju kćer kad padne i ogrebe koljeno, nježno je grleći, dok istovremenu sinu govorimo “ma nemoj se plakati, ništa ti to nije, ti si veliki dečko..” a istovremeno znamo da i muško i žensko koljeno kada boli- boli isto.
Dječacima ne dajemo mogućnost da izraze ljubav i nježnost, tugu i privrženost jer ih odmah proglašavamo maminim sinovima, papučarima, a onda za nekoliko godina kada se ne znaju ponašati u skladu sa svojim emocijama pitamo se – otkud to? Čitav pokret za ravnopravnost nepravedno je na neki način isključio muškarce i važno je da ovdje spomenemo- ako želimo manje nasilja, manje nasilja nad ženama…moramo početi raditi i sa mladićima i dječacima, a ne samo sa ženama.”
Renata Sever, socijalna radnica Centra za socijalnu skrb Čakovec pojasnila je razlilčite oblike nasilja.
“Situacijsko partnersko nasilje posljedica je sukoba koja se pojavi tijekom bračnih interakcija i nije nastao kao pokušaj jednog ili oba partnera da preuzmu moć u dijadi. Ovo je nasilje slabijeg intenziteta i rjeđe se javlja nego drugi oblici, te se ne pojačava tijekom vremena. U njemu uglavnom sudjeluju oba partnera, malo češće muškarci. Intimni terorizam je preuzimanje moći i nadzora nad partnerom.
Javlja se tijekom partnerskih interakcija, pojačava se s vremenom, a često je jačeg intenziteta i tipično je emocionalno zlostavljanje. Takvo nasilje tipično provode muškarci. Reaktivno nasilje tipično za žene koje uzvraćaju na nasilje nasiljem i znak su da će vjerojatno žena napustiti partnera. Međusobno intimno teroriziranje međusobno je nasilje usmjereno na preuzimanje nadzora, pa je to udvostručeni oblik IT nasilja.
Ne postoji jedinstvena teorija o tome radi čega dolazi do nasilničkog ponašanja u obitelji, pa tako nema na znanosti utemeljene prevencije. “Najsigurnije” je ulaganje u sekundarnu prevenciju, odnosno prepoznavanje, tretman i sprečavanje recidivizima nasilničkog ponašanja u obitelji. Preventivni programi u svijetu, ovisno o tome kojoj su populaciji namijenjeni, nastoje kod mladih i djece stvoriti vrijednosti vezane uz ravnopravnost rodova , prepoznavanju i sprječavanju nasilja u adolescentskim vezama, nenasilno rješavanje sukoba.
Važno je raditi na podizanju samopouzdanja: što neka osoba manje cijeni sebe, to će više odgovornost za svoje osjećaje i svoju sreću pripisivati izvanjskim uvjetima i ponašanju drugih ljudi. Kao rezultat može okrivljavati druge, žaliti se, biti nesposobna za uvid u tuđe osjećaje i potrebe, a u ekstremnim slučajevima može i emocionalno ucjenjivati bliske osobe.”
Branko Sušec, pročelnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti Međimurske županije istaknuo je da vrlo rijetko ulazimo u uzrok nasilničkog ponašanja, te da su preventivne aktivnosti najbolji način da se osvijesti društvo. Koliko god mislili da smo moderno orijentirani, još uvijek smo konzervativno i patrijarhalno društvo te se tako ponašamo, ako ne na svjesnoj onda na nesvjesnoj razini.
Kao profesor s dugogodišnjim iskustvom rada sa školskom djecom istaknuo je kako je nasilje među djecom jednakopravno zastupljeno i među djevojčicama i dječacima, no stvari se oko puberteta počinju mijenjati kada vršnjačko nasilje češće eskalira u napad većinom na osobe ženskoga spola. Prevencija mora biti ne samo u školi već i u obitelji, jer bez aktivne uloge roditelja ne možemo efikasno djelovati, a velike nade polažu se i u građanski odgoj.
Prevencija nasilja dugotrajan je proces i vrlo je važno da o tome na svakodnevnoj razini progovore muškarci. Posebice veliku ulogu tu imaju osobe iz javnosti čiji primjer bi se mogao slijediti, kao što bi primjerice bio odlazak na porodiljni od strane predsjednika vlade ili direktora velikih poduzeća. Smatra kako se kao društvo moramo mijenjati na bolje i raditi na ravnopravnosti, te je dodao kako “samo slabići tuku žene“.
Mislav Mihael Mandir predstavio je rad udruge Status M” iz Zagreba, kao i važnost uključivanja muškaraca u procese postizanja rodne ravnopravnosti.
“Kroz pozitivan i interaktivan pristup aktivno rade na promociji rodno pravednih i zdravih ponašanja, te pokušavaju promijeniti “Budi muško” parolu iz one koja pritišće mladiće da se neprimjereno ponašaju u onu koji mijenjaju sebe i svoju okolinu za korist svih nas.” Napomenuo je kako nikome nije ugodno biti žrtva, te da je odgovornost svih nas da reagiramo u trenutku kada se dešava neko nasilje, pa makar prijaviti Policiji (192), jer nasilje je problem cijelog društva.
Udruga radi edukaciju temeljena na životnim vještinama, edukaciju Mladih lidera i Kampanju – promocija životnih stilova. Njihova “Budi muško, mijenjaj pravila” kampanja traži da propitkujemo društvene norme vezane uz muškost te promovira zdravije oblike muškosti i prepoznatljiv je brend u regiji.
Smatra kako je važno da se muškarci odreknu dijela svoje moći koju imaju u društvu samim time što su se rodili kao muškarci, jer samo tako možemo izgraditi društvo koje je bolje za sve i u kojem smo svi sretni. Nasilnika je malo i glasni su, no činjenica je da i na njih možemo utjecati ako se skupi više onih koji ne podržavaju nasilje i to im jasno daju do znanja.
Na taj način možemo zaustaviti nasilnike. Promjena je moguća, a ovakvi programi daju mogućnost mladićima da osvijeste svoje emocije i da si međusobno budu podrška. Matej Veriga, predstavio je Budi muško klub Graditeljske škole Čakovec koji je nastao pod mentorstvom Udruge “Status – M”. Klub je oformljen u travnju 2014. i svi u njemu sudjeluju dobrovoljno jer žele imati pozitivan utjecaj u svojoj sredini.
Do sada su proveli ciklus od 15 radionica na temu: Spol/rod, Što je to nasilje?, Shvaćanje ciklusa nasilja, Veze, Izražavanje osobnih osjećaja, Etiketiranje; Živa budala ili mrtav heroj: muška čast, Reproduktivno zdravlje i Droge i alkohol pod mentorstvom psih. Andreje Bratinšćak, psih. Berta Bacinger-Klobučarić te prof. Hrvoja Živkovića.
Naveo je koliko je samo sudjelovanje pomoglo i njemu te kako je aktivan jer želi pomagati i drugima. Smatra kako bi bilo dobro da se još više klubova osnuje. Na tribini su sudjelovali i ostali njegovi kolege iz “Budi muško kluba”.
Godine 1999. Ujedinjeni narodi su prihvatili 25. studenoga kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Taj je datum odabran kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama u znak sjećanja na sestre Mirabel koje je 1960.godine u Dominikanskoj republici brutalno dao ubiti diktator Trujillo.
