Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan.
Ne tek uspomena, nego i vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo. Pod izrazom “svi sveti”, ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Riječ je i o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini.
Groblja i posljednja počivališta naših najmilijih želimo za ove dane posebno urediti i pripremiti jer su dani što slijede podvučeni sjećanjima, onim lijepim, toplim, onima koji bude slike prošlosti, slike koje ne govoreći govore. To su neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost.
Svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. Prošlost, sadašnjost i budućnost – ove tri stvarnosti prožimaju naše ljudsko iskustvo vremena i povijesti. Prošlost je nepovratna, sadašnjost nam izmiče, a budućnost je nedogledno otvorena. Cjelini života pripadaju sva tri vremena.
Dan Svih svetih kao i Dušni dan trebali bi nas podsjetiti da jedanput propušteno ne da se više nadoknaditi.