Najdragocjeniju tekućinu darivao 139 puta
Danas 56-godišnji Josip Munđar iz Selnice prvi puta je dobrovoljno krv darivao u svojoj 18 godini života i od tada je najdragocjeniju tekućinu dobrovoljno darivao čak 139 puta. Povodom Međunarodnog dana dragovoljnih darivatelja krvi, 25. listopada, s Munđarom razgovaramo o razlozima njegovog uključenja u “vojsku” dragovoljnih darovatelji krvi i svemu što je pratilo i prati taj humanitarni čin.
– Možda sam i državni rekorder, ali to nd mogu tvrditi jer različito se evidentira dragovoljnom davanje krivi i plazme. Naime, mnogi davatelji krvne plazme se evidentiraju kao davatelji krvi, što možda i nije dobro. Ja redovito dajem samo čistu krv i na što sam ponosan. Nije meni cilj biti rekorder, ali me raduje što sam do sada 139 puta legao ili sjeo na stol i ispružio ruku iz koje su medicinske sestre uzele moju krv.
Prvi puta krv sam dao u Selnici kada sam imao 18 godina i od tada sam redoviti davatelj i želja mi je da tako bude sve do 150. darivanja, što bi bilo zaokruživanje zaista lijepog broja. Za darivanje krvi oduševio sam se kada sam vidio svoje sumještane kako hrle na dragovoljno darivanje i poslije se druže uz kobasice i pivo koje su dobili od crvenog križa.
Moram priznati i da me privukao i zamamni miris kobasica koji je dopirao iz zgrade gdje se krv davala, odnosno uzimala. Kasnije sam krv davao u Lendavi, Murskoj Soboti, Čakovcu,Varaždinu i Murskom Središću.
Svima krv mogu dati ali ne od svakoga primiti
Danas mi je žao što se krv ne može davati u Županijskoj bolnici u Čakovcu, nego treba odlaziti u Varaždin. Srce me boli kada vidim kako lijepu bolnicu i vrsne doktore i medicinsko osoblje u Čakovcu imamo, a u njoj ne mogu dati krv. Sramota je za one koji su tako odredili što mi iz Međimurja krv dajemo u bolnici u Varaždinu i onda se ona preko Zagreba vraća u Čakovec.
Teško, naime mogu ići na vađenje kada je negdje izvan bolnice, pak stoga odlazim u varaždinsku bolnicu. Inače, smatram kako je šteta što se krv kao nekada ne uzima u selima uz kobasice i pivo ili vino. Nitko nije danas željan kobasica, piva i vina, ali je željan druženja i razgovora. To se izgubilo, a bilo je lijepo i korisno.
No, moja volja za darivanje krvi ne gubi se niti jednog trenutka jer znam što i koliko tuđa krv znači onome koji je treba hitno ili često. Moja krvna grupa je 0 negativ i svakome odgovara, ali ja ne mogu primiti od svakoga, osim od osobe koja ima 0 negativnu grupu. Vjerujem kako je moja krv mnogima pomogla, a hvala Bogu ja tuđu nisam do sada trebao. Dok god budem zdrav i do kada mi liječnici dopuste davati ću krv, jer to smatram dobrim i humanim činom, kao i svi dragovoljni darovatelji krvi u domovini i svijetu.