Sjećate se legendarnog filma redatelja Vinka Brešnana “Kako je počeo rat na mom otoku” u kojem glavnu ulogu popularnog majora Alekse igra Ljubomir Kerekeš, jedan od najvećih legendi hrvatskog glumišta? Kako da ne! Svima je u sjećanju ostala rečenica: “Aleksa vrati se doma skuvala sam ti paštašutu!”.
Od premijere tog filma prošlo je 18 godina, a glumačka karijera ovog Varaždinca krenula je uzlaznom putanjom. Glumio je, između ostalih, i u filmovima “Bogorodica”, “Posljednja volja” te “Lov u Bosni”, serijama “Najbolje godine”, “Mamutica”, “Zauvijek susjedi”, “Lov u mutnom”…
Mladi umjetnici, Zoran Pribičević i Dina Rain, potaknuti izuzetnim interesom prijatelja kazališta i komedije na društvenim mrežama i inspirirani bogatim opusom autorskog stvaralaštva glumca, redatelja i autora tekstova Ljubomira Kerekeša, odlučili su osnovati “Kerekesh Teatar”. Uz šest autorskih predstava – isključivo komedija Ljubomira Kerekeša (Ljubaf, Skupština, Ufuraj se i pukni, Debitanti, Povratak ratnika i Dimnjičar) pripremaju nove predstave i jednu predstavu za djecu i mlade.
Proteklog vikenda glumačka ekipa predvođena Kerekešom odigrala je dvije predstave u Međimurju. U Strahonincu su se predstavili predstavom “Debitanti”, a publiku u Kotoribi su oduševili i nasmijali igrajući “Skupštinu”. Bila je ovo prilika da porazgovaramo s kazališnim, televizijskim i filmskm glumcem koji je rođen 16. siječnja 1960. godine u Varaždinu.
Prvu ulogu dobio sam u drugom razredu osnovne škole
Tko je i kada prepoznao Vaš glumački talent?
– Igrom slučaja je to bio Dane Georgijevski, makedonski redatelj koji se tamo još rane 1972. godine tražeći dvoje mladih glumaca za jednu dječju predstavu, šuljao po mojoj osnovnoj školi i na temelju nekakve svojevrsne audicije ja sam se na to prijavio. Eto, to je bio prvi čovjek koji je onda uzeo mene za dječju predstavu i još jednog mog kolegu. Tada smo bili učenici drugog razreda osnovne škole.
To Vam je bila prva uloga?
– To je apsolutno bila prva uloga, a onda poslije su bile uloge u dramskom studiju dugi niz godina, dok nije došla ta godina pripravničkog staža u varaždinskom kazalištu.
Odigrali ste veliki broj uloga na filmu, serijama i na kazališnim daskama. Koje su Vam prirasle srcu?
– Inače običavam reći da nema neke koja bi specijalno prirasla srcu. Postoje drage uloge, uloge koje predstavljaju veći izazov i u koje treba uložiti više energije u realizaciju tog posla – same te uloge. Čim je ona većih izazova bez obzira na žanr, ako iziskuje tu izazovnosot realizacije to je meni draže i mogu reći da su meni baš takve uloge više prirasle srcu.
Iza Vas je veliki broj uloga. Postoji li skrivena želja s kime biste voljeli glumiti u filmu?
– To pitanje je dosta široki pojam. Ali, ima dosta krasnih glumaca i ne znam da li se pitanje referira na hrvatske glumce, glumce iz susjednih zemalja ili na poznate svjetske glumce. Da, imao sam jedan takav slučaj. Na svoje osobno zadovoljstvo i veselje glumio sam s Richardom Gereom u filmu Lov u Bosni. Bez obzira na ime i prezime, ako govorimo o velikim svjetskim zvijezdama, onda bi u svakom slučaju bio taj jedan ljudski aspekt, jedna jednostavnost i poštenog odnosa u vidu glumačke suradnje kakvu sam imao s Richardom Gereom i Terenceom Howardom na tom filmu.
Ali nije isključivo bitno ime i prezime. Bitna je ta jedna ljudska strana kod glumca. Znači čovjek kao čovjek i način na koji on ulazi u samu realizaciju posla. S druge strane bitan je i način na koji je on mene kao kolegu spremam tretirati bez obzira što je holivudska zvijezda.
Na snimanju sam pao na beton: Sva sreća da sam sačuvao živu glavu
Na brojnim snimanjima događaju su nepredvidive situacije. Ima li neke zanimljive?
– Iza mene je 23 filma, preko 15 velikih serija – najčešće u glavnim ulogama, u kazalištu sam prošao već 107 premijera, tako da ima milijun takvih situacija. No, na snimanju filma Lov u Bosni dogodila mi se jedna neugodna situacija gdje sam u završnoj sceni koja se snimala cijeli dan, sa vezanim rukama na leđima u 38. repeticiji pao na beton i na svu sreću sačuvao živu glavu.
Onih humorističnih situacija ima jako puno barem na svakoj predstavi što se tiče Kerekesh teatra. Rjeđe na ovim profesionalnijim predstavama vezanim za matičnu kuću u Zagrebu. Opet velim, sve ovisi o ljudima i zafrkanciji koja vlada u ekipi i onda je normalno lakše raditi.
Po čemu mislite da Vas ljudi najviše pamte i koja je prva asocijacija kad se spomene Ljubomir Kerekeš?
– Pa gledajte! Ne znam da li ja to sebi umišljam, ali mislim da je to pitanje jedne ljudskosti, a opet s druge strane kad govorimo o glumcu, jer ljudi vas referiraju i preko malog ekrana i kazališta, kao čovjeka koji je, pretpostavljam, vedre naravi sa jednom strpljivošću, sa jednim poštenim odnosom prema svom poslu i isto tako sa jednom iskrenošću u odnosu prema svim ljudima s kojima ja naprosto dolazim u životnim situacijama da porazgovaramo, da se podružimo.
Prije svega mislim da uz jednu dobru glumu – barem sam na takvome glasu, ipak mislim da je u cijeloj toj priči moja jedna ljudska strana koja je, vjerujem pozitivna. Normalno, mene to raduje i ja se nadam da nisam u krivu kad vam na ovaj način odgovaram na ovo pitanje.
Osim što glumite pišete i tekstove za Teatar Kerekesh s kojim postižete odlične uspjehe. Koje tematike prevladavaju u vašim predstavama?
– Službeno rečeno radi se o pučkom kazalištu, ali je to pučko kazalište samo u nekakvoj klasičnoj formi. Ja to prije svega pripisujem jednoj građanskoj komediji. Prije svega, pišući tekstove bavim se građanskom komedijom. Situacije iz svakodnevnog života pokušavam približiti, ne samo kroz kajkavski jezik, nego i kroz tematiku koju obrađujem i u potpunosti ih približiti ljudima da sve to njima bude prepoznatljivo.
Kao i svaki autor, pa tako i ja, netko s više netko s manje uspjeha, vjerujem da to dobro radim. Da ne bi ispalo da se hvalim, ali reakcije publike na sve moje autorske projekte je odlična. Pokušavam to kao autor zamotati u svoj humoristički celofan što bi se moglo protumačiti kao neko moje kazališno pismo i na način na koji ja pišem. Vjerujem da u tom grmu leži zec.
Živite u Varaždinu, a radite u Zagrebu. Kako podnosite svakodnevna putovanja?
– Da, putujem dugi niz godina! U početku je bilo teško isto kao što je bilo teško se odlučiti prije 20 godina otići iz Varaždina. Ja sam 14 godina bio u varaždinskom kazalištu, pa sam onda 2,5 godine bio u Kerempuhu, odakle sam prije 18 godina otišao u zagrebački HNK. Sveukupno kad se zbroji došli smo do pune 34 godine glume. U svakom slučaju sve je stvar koncetracije i unutarnjeg mira u glavi da bi čovjek tu svakodnevnu vožnju mogao podnijeti te ostati čiste glave kad se maknete od volana, pa dođete na pozornicui i morate najnormalnije funkcionirati.
Kakav je osjećaj kada u predstavi glumite sa svojim sinom Janom Kerekešom?
– Nikad nisam u toj roditeljskoj varijanti razmišljao o svemu tome skupa. Od početka kada je zavapio da bi rado išao na Akademiju i da bi bio glumac, ja sam znao da je on rođeni za taj posao, ali kao roditelj nikada ne smijete dozvoliti da to idete potvrđivati i da to idete govoriti i izjašnjavati se pozitivno na sva zvona.
Naprosto sve to prepustite životu i nekakvoj borbi, a vi ste uvijek tu na rubu tog ringa da uskočite u pomoć ako se dogodi “knockdown”. Na sreću njemu se to nije dogodilo što je meni kao roditelju potvrda da sam bio u pravu u tome što sam šutio cijelo vrijeme, potajno ga u sebi podržavao i bio svjestan činjenice da je rođen za taj posao.
Dosta nastupate i u Međimurju. Što voli međimurska publika?
– Međimurska publika apsolutno prepoznaje sve ono što ja hoću reći kroz svoje predstave i način na koji to govorim kroz odigravanje iste. Tako da su predstave naišle na jedan odličan odaziv i prihvaćanje od strane Međimuraca. Ja im na tome mogu biti zahvalan i poželjeti njima, a i sebi da se što češće vidimo i družimo.
Ovaj posao možete raditi isključivo s ljudima koji su po profesiji glumci. Samo s glumcima – vrlo teško!
Što Vas opušta?
– Što me opušta? Opušta me…Ponekad mislim da je to posao, pa onda dođem do zaključka kak sam sebi lažem, a zapravo bilo bi lepo da čovek onako na neki način u glavi može pronaći psihološku situiranost. No, život sam po sebi je takav kakav je jer u ovoj našoj državi ima previše “šamaranja” od nekih viših instanci i vladajućih struktura.
I onda jedino što vam ostaje je profesija da uživate u tome i da još dan danas, nakon 34 godine rada, budete ko dijete i da se tome odnosite kao dijete te da ste se u stanju bez obzira na godine igrati se kao dijete. Hobi mi je ribolov. No, za njega nema vremena. Ali ono što me najviše opušta je mir kad ga uspijem pronaći i postići.
Kojim se motom vodite kroz karijeru i život?
– Ja sam vrlo jednostavan čovjek. Poštenje prema ljudima i prema profesiji pokušavam zadržavati maksimalno bez obzira na sve šamare koje život nosi. Tako da često znam reći onu staru narodnu: “da penez bude nas ne bude” tak i “glume bude samo ljudi ne bude”. Iz jednostavnog razloga čovjek treba biti neiskvaren, pošten i skroman. Iz tih razloga i dan danas preferiram i tražim takve ljude oko sebe. Ja se zadovoljavam s malim ljudima velikog srca i s njima se najviše volim družiti.
Volim iskrenost, volim jednostavnost, volim opuštenost i prije svega taj ljudski aspekt tražim u ljudima. Sad koliko se slažete sa mnom, mislim da u zadnje vrijeme se sve više ljudi zatvara, sve je manje komunikacije… Prave, dobre i jednostavne ljude sve je teže i teže naći. Zato ja i na neki način biram ljude s kojima radim. Barem što se tiče Kerekesh teatra u realizaciji svojih projekata. Moram naglasiti da se ovaj posao može raditi isključivo s ljudima koji su po profesiji glumci. Samo s glumcima – vrlo teško!
Koji bi političar dobio glavnu ulogu u vašoj predstavi?
– Pa iz nekih privatnih razloga mislim da bi tu ulogu dao Radimiru Čačiću. Nećemo sada duljiti zašto, jer bi bila to malo duža priča. Što se tiče nekih karakternih osobina mislim da u jednom intrigantnom omjeru ima podjednako i pozitive i negative.
Kad se ujutro probudite da li znate u kojoj ste ulozi?
– Apsolutno. Uvijek! Od početka glumačke karijere bila mi je namjera da zadržim i da imam svoje JA. Prema tome meni je uvijek stalo do toga da sam svjestan sebe, svog imena i prezimena, a najmanje profesije. Opet se vraćam na ono “da glume bude a nas ne bude”. Tako da mislim da je itekako važno ostati čovjekom, na način da ste svjesni sami sebe i imati svoj stav. Mislim da je to jako veliko bogatstvo. Puno veće bogatstvo od nečega što će donijeti film ili televizija. To je samo pitanje trenutka!
