Franc i Božo su mužjaci, a Puba, Okica i Zlata ženke. Oni su vjerojatno jedini preostali nojevi u Međimurju, u kojem je prije nešto više od deset godina po farmama trčkaralo na stotine tih ptica. Farme su, nažalost, propale, doživjevši sudbinu sličnu onoj uzgajivača činčila. Preostalih pet jedinki drži – župnik župe Sveti Juraj u Trnju Darko Kelemenić!
Otkud nojevi na župnom dvoru, pitamo velečasnog. Prve primjerke darovao mu je Zdravko Pandur iz susjednog sela Hodošana, svojevremeno jedan od najvećih uzgajivača nojeva u Hrvatskoj. Župnik ih ne drži radi uzgoja i zarade, već kao župne ljubimce.
– Dolaze djeca i odrasli iz okolice, gledaju ih i čude se. Moji su se župljani već navikli na nojeve, sada ih doživljavaju kao domaće kokoši. Nisu im ništa posebno – smije se župnik. Noj je najveća ptica na svijetu i spada u porodicu trkačica. Visok je u prosjeku oko 270 centimetara, a teži i do 140 kilograma. Mogu potrčati brzinom i do 80 kilometara na sat.
Nojevi na župnom dvoru su u srodstvu, braća su, pa se jaja ne mogu oploditi. Zato ni neće biti prinova. Tih pet nojeva tu će dočekati starost, a prosječna životna dob im je oko 50 godina. Najstarija je Puba, s 15 godina. Župnik ih hrani žitaricama koje narastu na župnom zemljištu, a u Čakovcu kupuje smjesu za kuniće.
Čakovečka je tvornica prestala proizvoditi smjesu za nojeve, a ona za kuniće joj je najsličnija. – Nema puno posla s njima. Deset minuta dnevno i to je to. Zimu dobro podnose, aklimatizirali su se i nisu to više oni afrički nojevi. Uživaju kad padne snijeg pa trče po farmi – kaže velečasni Kelemenić.
Otkako ih uzgaja, nijednog nije prodao. Meso onih koji su uginuli podijelio je ili spremio u zamrzivač. Te ptice rijetko obolijevaju. U Hrvatskoj je bilo više od 200 farmera koji su ih uvozili iz Belgije i drugih država. Ono što se činilo isplativim biznisom, pretvorilo se u fijasko jer građani nisu naučeni na konzumaciju nojevog mesa i jaja, a država, osim toga, nije davala poticaje.
